ZIDANJE SKADRA
Priznanje Kosova
Republika Srbija je po četvrti put popustila. Prvo je Slobodan Milošević, zloupotrebljavajući Kosovo i Metohiju, odlažući neophodnost demokratizacije, uspostave slobodne ekonomije i ne pokušavajući integraciju Albanaca u srpsku državu, ratovao i predao Kosovo stranoj okupaciji nadajući se da će očuvati svoju bijednu vlast. Zatim su demokratske vlasti pokušale da od formalnog statusa načine temelj nacionalne politike očuvanja državne cjelovitosti, ali su prihvatile formulu „status prije standarda", dozvoljavajući tako nelegalno stvaranje nove albanske države. Konačno, poslije napuštanja akcionog plana i skretanja državne politike ka neobavezujućem mišljenju nemoćnog Međunarodnog suda pravde, prošlog petka smo, krunom jednogodišnjih pregovora o zaokruživanju albanske kosovske državnosti, ponovo popustili. Sva nastojanja Srbije svela su se u jednu zvjezdicu – pahuljicu, koja u objašnjenju sadrži pozive na međunarodne dokumente koji suštinski ne sprečavaju uspostavu kosovske nezavisnosti. Srbiji je, zbog interesa budućnosti, raznih unutrašnjih slabosti, dobra našeg naroda u Republici Srpskoj i Crnoj Gori, ali i skore sudbine naše braće u AP Vojvodini i oblasti Novog Pazara, u interesu da se sa Albancima sporazumije i podijeli Kosovo i Meohiju. Naša tradicionalna unutrašnja trvenja, preduboke podjele i opšta partizanija učinili su da nam velike sile licemjerno uskrate i tu mogućnost – taj gorki i teški kompromis. Srbija je za mnoge američke i njemačke birokrate rezervna vreća za boks, sigurna kuća nasilja koje je odboreno, pa čak i poželjno. Kreature koje im služe u intelektualnom i umjetničkom svijetu odavno su svojim radom pripremile teren u kome će u budućnosti svaka nepravda, nasilje, a možda i genocid nad srpskim narodom, biti unaprijed objašnjeni i opravdani.
Da li na takvom putu Srbija treba da pomaže svojim neprijateljima? Naša je sudbina naravno nerazdvojiva od ostatka Balkana. Mi, za razliku od dijela evropskih zemalja, ne možemo da biramo svoj put. Ipak, na tom putu, iako ugroženi i na svaki način oštećeni, mi moramo da hodimo koracima naših odlučnih i hrabrih predaka, onih koji su nekada uspjeli nemoguće – obnovili srpsku državu i učinili je u mnogim prilikama velikom i pobjedničkom. Dakle, Srbija treba da zna da dajući za pravo njemačkom pravnom nasilju i tolerišući grupu autošovinista i izdajnika koji na razne načine vladaju zajedno sa sadašnjom vlašću utire put daljim ucjenama i problemima. Ispade da je spor oko imena Makedonije ozbiljniji od našeg prava koje je rušeno raspadom Jugoslavije, pa očuvanjem Bosne i Hercegovine i sada komadanjem Srbije.
Da li DS i boranija (SPS, Dinkić,kako god mu se kombi stranka sada zvala...) zaista misle da se ovim priča o Kosovu završila? Na ovaj način nova albanska država biće primljena u sve međunarodne ustanove i na kraju u UN. Ucjene radi postizanja ovih ciljeva će početi odmah poslije izbora, u času kada se postavi pitanje određivanja datuma početka pregovora o pristupanju EU. Poslije će nas jednako ucjenjivati oko ukidanja Dejtonskog sporazuma, federalizacije Vojvodine i otcjepljenja Novog Pazara.
Naš put je jasan i nemamo drugi. Da, mi želimo da budemo moderna evropska država. Da – mi ne treba da bježimo od EU i NATO-a. Oni su nam potrebni u mjeri u kojoj odgovaraju našim interesima – prije svega očuvanju srpske države i unapređivanju prava srpskog naroda. Jedno od prava Srba koje nije poštovano, za razliku od većine ostalih balkanskih naroda, jeste pravo na nacionalno jedinstvo. U EU ili NATO možemo da uđemo samo ravnopravno sa drugim državama, na isti način kao Hrvatska i Bugarska. Ako srpske ustanove tako odluče, Kosovo i Metohija mogu sa naše strane biti priznati, ali samo sa promjenom granica i davanjem istog prava našoj braći u Republici Srpskoj. Sve drugo je nasrtaj na srpski narod i negacija njegovih prava.
Ta naša prava ne možemo braniti vraćajući se u devedesete godine, kada smo i doživjeli najveće poraze. Nama treba dostojanstvena država, čija je vlast spremna da po svaku cijenu ne prihvati nepodnošljivu nepravdu. Potrebni su nam štedljiva vlast, refomisana privreda, višak u budžetu i u trgovini sa inostranstvom. Samo tako ćemo uspjeti da odbranimo našu državu i prava srpskog naroda. Danas, većina naših građana u zamjenu za povećanje penzije, izmišljenu državnu službu ili besplatne akcije vrijedne stotinak eura mijenja stotine hiljada sunarodnika i budućnost sopstvene djece. Za bijednu vlast u jednom mandatu, velika većina naših stranaka spremna je da zanemari ili poništi prava države i ugrozi njenu budućnost. Zato je ovaj novi, samonametnuti poraz još jedno upozorenje – sa našeg puta ne možemo pobjeći, ali naše je kako ćemo i kakvi ćemo ga preći.
PIŠE - ČEDOMIR ANTIĆ
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2012-02-27&clanak=321523
Нема коментара:
Постави коментар