среда, 14. децембар 2016.

Varoufakis: Slavimo fašiste, dekonstrukcija Europe na visokoj je razini i ubrzava se

lider.media

Varoufakis: Slavimo fašiste, dekonstrukcija Europe na visokoj je razini i ubrzava se - Lider Media

Autor Gordana Gelenčer

Čak ni Thomas Piketty i njegov ‘Kapital u 21. stoljeću’ nije tako brzo uspio rasprodati karte za HNK-ov ‘Filozofski teatar’. Godinu i pol nakon ostavke na mjesto grčkog ministra financija Janis Varufakis plijeni pozornost svojim istupima jednako kao u vrijeme dok je otporom kreditorima živcirao njemačkoga kolegu Wolfganga Schäublea. I ne samo njega. Pokušavajući Grčkoj kupiti vrijeme i nagoditi se za normalniju otplatu duga, Varufakis je u ekonomiju uveo pomalo zaboravljenu teoriju igara. Igru je, znamo, na kraju izgubio. Njegovoj su popularnosti zasigurno pridonijele i knjige u kojima beskompromisno otkriva što ne valja s modernom ekonomijom i zašto ona rastače Europsku uniju. Tvorevinu koja bi na kraju priče mogla postati najvećim gubitnikom globalne financijske krize.

• S obzirom na rezultate austrijskih izbora i talijanskoga referenduma postoji li sada malo više nade za Europsku uniju ili se raspad samo ubrzao?

– Dekonstrukcija Europe na visokoj je razini i ubrzava se, dakle s ovim se događajima ništa nije promijenilo kako bi se stanje stvari bolje razumjelo. Već to da slavimo i talijansko i austrijsko ‘ne’, ali takvo na kojemu su fašisti dobili 48 posto glasova, pokazuje koliko su stvari postale očajne.

Kapitalizam je uvijek u sukobu sâm sa sobom i s društvom. On je poput morskoga psa: što je uspješniji, što više jede oko sebe, to će uskoro više gladovati. Kapitalizam jede društveno tkivo; ako ga pojede previše, onda umire.

• Nije li s obzirom na predugu krizu iz koje Europa ne zna pronaći izlaz očekivan uspon radikalne desnice?

– Očekivan i prirodan možda jest, ali normalan sigurno nije. No logično je očekivati takav razvoj situacije kad je financijski sektor kolabirao jednakom snagom kao i 1929. Upravo nam se to dogodilo 2008., no Europa je sve te godine ostala u fazi poricanja, pretvarajući se da može funkcionirati na temelju ‘business as usual’. Zbog toga se realna ekonomija fragmentirala i samo je pitanje vremena kad će je deflacija potpuno uništiti. A deflacija sa svim svojim posljedicama, vidjeli smo 30-ih godina, rađa monstrume.

• Rejtinške agencije Italiji već prijete, to je već viđeni scenarij…

– Nestabilnost će se samo pojačavati. A primjera iz povijesti ima napretek, pogledajte primjer Sovjetskoga Saveza. Svaki ekonomski sustav koji na životu drži autoritarnost i poricanje stvarnosti održava se neko vrijeme, ali kad počne pucati, slom stiže brzo i s velikom cijenom.

• Govorite o komunističkom sustavu, ali mi ipak živimo u ‘najboljem od mogućih svjetova’?

– Možete živjeti u iluziji stvarnosti, ako baš želite. Velika ekonomska kriza 30-ih godina prošloga stoljeća nije se dogodila ni socijalizmu ni komunizmu, nego upravo kapitalističkom sustavu. Nemojmo zaboraviti, deseci milijuna ljudi posljedice krize platili su svojim životom. Nismo daleko od takva scenarija.

 

• Možda se tračak nekog drugog puta može iščitati iz talijanskoga ‘ne’ reformi Ustava, to više ako znamo da je reformu pisao J. P. Morgan?

– Političari su svoju vlast predali u ruke financijera. U trenutku kad su zakone počele pisati financijske tvrtke, političari su počeli provoditi toksičnu politiku, toksičnu za pojedine zemlje članice, za njihova gospodarstva, toksičnu za EU kao zajedničku tvorevinu. U cijeloj Europi ne vidim nijednog političara koji razumije dubinu problema ili takvog koji nije dopustio da stvari preuzme financijski establišment. Iz sadašnje perspektive zlokobno zvuči Rooseveltovo upozorenje 1944. u Bretton Woodsu kad je dao jedan jedini ultimatum – bankarima pristup zabranjen!

• Sada je prekasno. Štoviše, ako neka banka u Italiji sada kihne, treba li strahovati od domino-efekta?

– Apsolutno. No osim po domino efektu zajedništva nigdje nema. Koliko smo se udaljili od osnovne ideje zajedništva, pokazuje način na koji je Europa rješavala krizu. Od početka su političari inzistirali na grčkoj krizi, na talijanskoj krizi, na španjolskoj krizi. Nikada, ni u jednom trenutku, nitko nije pomislio da je riječ o europskoj ekonomskoj krizi. Nikad nismo imali koherentnu politiku koja bi rješavala našu, europsku krizu. Zašto nismo kao Europljani odgovorili na krizu racionalnim paketom politika? Odgovor je u temeljima Unije. Ona nije stvorena kao transnacionalna vlada, nego kao kartel. I to kartel koji se zvao Europska zajednica za ugljen i čelik, na načelima sličnim poput OPEC-a. Bruxelles je stvoren kao administrativni centar kartela. A problem je s kartelima što ih je nemoguće demokratizirati i pretvoriti u funkcionalnu vladu koja će odluke donositi na korist svih članica.

• Je li i euro jedan od razloga propadanja EU? Euro podrazumijeva jednaku razinu produktivnosti u Njemačkoj kao i u industrijski manje razvijenima Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Hrvatskoj…?

– Euro je, vjerojatno, najgori monetarni eksperiment u povijesti. No za njega je postojao itekakav razlog. EU je kartel, a kartel traži stabilnost, jednake cijene, poput OPEC-a koji ima dolar. Europa je trebala zajedničku valutu i stvorila ju je. No ako već stvaramo zajedničku valutu mehanizmom kružnoga gospodarstva,višak novca, odnosno profita, trebao je stići do zemalja kojima manjka kapitala. Ako toga nema, stvar puca. To nam se upravo događa iako svi uporno zatvaraju oči.

• Ali ništa od toga ne može amnestirati Grčku i njezin golemi javni sektor, napuhana prava, potrošnju i nabujali javni dug. Kritičari se pitaju ne bi li, da je u neku drugu zemlju ‘upumpano’ toliko novca, ta zemlja već bila Njemačka?

Osim po domino efektu zajedništva nigdje nema. Koliko smo se udaljili od osnovne ideje zajedništva, pokazuje način na koji je Europa rješavala krizu.

– Ništa od tog novca koji spominjete nije stigao u Grčku, u njezin javni sektor, u prava zaposlenih ili u bilo što drugo. Taj je novac u cijelosti otišao bankama. Dopustite mi analogiju: prije nekoliko stoljeća, kad je Europom harala crna smrt, Crkva i vlast uvjeravali su narod da je razlog haranja smrti njegov grješni život. Preporučili su ljudima da puštaju krv jer će tako sprati grijehe i izbjeći smrt. Kad to nije uspijevalo, uvjeravali su ih da su pustili premalo krvi i preslabo okajavali grijehe. Točno taj stupanj racionalnosti imamo i danas.

• Mislite da ste racionalni ako se nadate da će Diem 25 ili bilo koji slični pokret u svijetu donijeti promjene? Živimo u svijetu kapitala, ekonomskih jednadžbi, ne u svijetu u kojemu ljudi nešto znače.

– Kapitalizam je uvijek u sukobu sâm sa sobom i s društvom. On je poput morskoga psa: što je uspješniji, što više jede oko sebe, to će uskoro više gladovati. Kapitalizam jede društveno tkivo; ako ga pojede previše, onda umire. Kad se društvo oporavi, ponovno oživljava. Ako demokracija sada pobijedi i ako financijskoga duha vrati u bocu, kapitalizam u ovakvom obliku neće preživjeti.

• Dakle, rješenje je…?

– Demokratski pokret koji neoliberalnu iluziju i financijsku hobotnicu vraća onamo gdje i pripada, u prašinu povijesti.

Komentari

 

субота, 8. октобар 2016.

Да ли је Србија суочена са ултиматумом или власт за ултиматум продаје оно на шта је пристала?

fakti.org

Да ли је Србија суочена са ултиматумом или власт за ултиматум продаје оно на шта је пристала?

ГДЕ ЈЕ ИЗЛАЗ: У НАСТАВЉАЊУ „ВУЧИЋЕВИМ ПУТЕМ" ИЛИ У „НАСЛОНУ НА РУСИЈУ"?
 

  • Славко СТЕВАНОВИЋ: Наши преговарачи су се из Брисела „враћали са победом од 5:0", а то су све били погрешни потези - не српска победа, како су они то представљали у јавности. На крају ће нам тражити и формално признање. Плашим се да је све ово још раније договорено. Поручујем влади и премијеру да не чине тај срамни чин, који ће у историји остати забележен
  • Ђорђе ВУКАДИНОВИЋ: Није ултиматум у питању. Све произлази из Бриселских споразума и све је то власт врло добро знала и тада. За разлику од неких бољих времена из наше историје, сада се пред ултиматумима повијамо и прихватамо чак и оне за које немамо разлога да прихватамо. Србија је некада одбијала стварно тешке ултиматуме и трагичне, а сада се све прихвата под „страшном претњом" прекида ЕУ-интеграција
  • Бранко ПАВЛОВИЋ: Вучић ће сигурно пристати на постављени захтев. Уступак који ће му се учинити, биће нека додатна формулација која „може, али и не мора" да се тумачи као правило које ће се, ето тобоже, применити само на Телеком и његову имовину, али не и као генерални принцип. А кад дођу на ред имовине и остала права других правних лица на КиМ, онда ће неки нови Ђурић да нас обавештава о новом ултиматуму и како су нас из ЕУ опет преварили
  • Жељко ЦВИЈАНОВИЋ: Могу да разумем да Вучићева одлука неће бити лака јер, и ако прихвати ултиматум и ако га одбије, доћи ће тешки дани за нашу земљу. Али, иако одлука неће бити лака, избор је једноставан. Одбијањем ултиматума добијамо западни и регионални притисак на неизвесним исходом. Сва овдашња пета колона и западне агентуре биће подигнуте, и то се заиста може завршити ратом. Али, ако прихватимо, то се већ на средњи рок не може завршити другачије него снажним унутрашњим тензијама и у влади, и Вучићевој странци, и у друштву
  • Рајко ПЕТРОВ НОГО: Ко је и на шта пристајао када се одлучивало без ока јавности, о томе ће се читати, ваљда, у мемоарима. Али сада, када ваља предати, како кажу, 200 милијарди долара вредности и толики варани народ, ту се просто човек скамени. Не знам за даље путеве и беспућа - стојим разрогачених очију

        СЕВНУ из Брисела оно што се одавно очекивало. Заправо, оно што су су одавно очекивали сви трезвени у Србији и опомињали власт у Београду да ће се све тако завршити. А и још тужније и ружније.

        Вучићев бриселски преговарач Марко Ђурић објавио је да и Приштина и Брисел траже имовину Телекома у јужној покрајини. Да је, у суштини смарају приштинском, шиптарском.

        Ђурић је објавио да је „изненађен и увређен" и да он на то не би пристао, али да одлуку препушта великом и мудром премијеру којем он, наравно, безгранично верује.

        Али, да ли је ово ултиматум или Приштина и Брисел само траже од Београда оно на шта је пристајао још од времена владавине Бориса Тадића?

        Не продаје ли власт Србији за ултиматум оно на шта је (још у Борисово време) сама пристала, па то сада Србији мора представити као ултиматум (јер, сила Бога на моли!)?

        Ко је већи проблем за Србију и њену будућност - Београд или Брисел?

        Где је излаз? У настављању Вучићевог пута или у „наслону на Русију", као што су говорили неки српски државници?

Стижу плодови онога што је власт сејала последњих неколико година

Славко СТЕВАНОВИЋ, председник Скупштине АП Косова и Метохије
 
• Решење је да се прекину бриселски преговори, да се окренемо Русији и вратимо преговоре у УН. И да додам: када смо ми предводили блокаде, долазило је по 20.000 људи, а сада је на протестима пред Трепчом - шачица. Народ је видео да је преварен
 

        ПРВО, говорим са позиције председника Скупштине АП Косово и Метохија.

        Сваком грађанину, а мислим и влади и овом премијеру, јасно је да сада само убирају плодове чије су семе сејали пре неколико година. Ми смо им указивали на грешке, а они су тражили да им верујемо. Ми им нисмо поверовали!

        Онда су поставили привремена већа.

        Од оног момента кад смо им дали царину, укинули институције, суд и цивилну заштиту, шта смо могли друго да очекујемо него да ће да нам траже имовину. А и чија је то имовина? Ако не можемо да користимо нашу имовину и да уђемо на Косово и Метохију, како је то онда наша имовина? А то су потписали.

        Укинуте су нам институције, а сада, видим, упућен је позив да четири општине направе заједничку седницу. И питам: на чијим изборима су изгласане, ко је те изборе расписао, по чијим законима су спроведени?

        Подсетићу да су се наши преговарачи из Брисела „враћали са победом од 5:0", а то су све били погрешни потези - не српска победа, како су они то представљали у јавности.

        На крају ће нам тражити и формално признање. Плашим се да је све ово још раније договорено. Поручујем влади и премијеру да не чине тај срамни чин, који ће у историји остати забележен. Али, заиста страхујем да је то раније договорено и да се сада тражи начин да се то оправда.

        У име грађана Косова и Метохије и покрајинске Скупштине им поручујем: нека то не раде. Решење је да се прекину бриселски преговори, да се окренемо Русији и вратимо преговоре у УН.

        И да додам: када смо ми предводили блокаде, долазило је по 20.000 људи, а сада је на протестима пред Трепчом - шачица. Народ је видео да је преварен.

Приштина нас и понижава, неће позивни број из наше руке, хоће га од Албаније или директно

Ђорђе ВУКАДИНОВИЋ, уредник НСПМ
 
• Одговорност за ову ситуацију је апсолутно на Вучићу и срамном потписивању Бриселског споразума - како оног из 2013, тако и оног из 2015. и сада сви рачуни долазе на наплату. Сад му не вреди да глумата и плаче и пренемаже се, када му траже да реализује оно што је олако обећао и потписао
 

        НИСМО сада пред ултиматум, већ смо то одавно и што је најгоре, а за разлику од неких бољих времена из наше историје, сада се пред ултиматумима повијамо и прихватамо чак и оне за које немамо разлога да прихватамо.

        Србија је некада одбијала стварно тешке ултиматуме и трагичне, а сада се све прихвата под „страшном претњом" прекида ЕУ-интеграција.

        Другим речима, одговорност за ову ситуацију је апсолутно на Вучићу и срамном потписивању Бриселског споразума - како оног из 2013, тако и оног из 2015. и сада сви рачуни долазе на наплату. Сад му не вреди да глумата и плаче и пренемаже се, када му траже да реализује оно што је олако обећао и потписао.

        Наравно да треба одбити и прекинути бриселске преговоре и одустати од њихове примене. Али, ако пажљиво слушате о чему се овде ради, видећете да смо већ прихватили међународни телефонски број за Косово, а сад се само цењкамо да ли ћемо ишта добити за узврат или не. Приштина нас још додатно понижава и одбија да добије тај број из наше руке, него од Албаније или директно.

        Ако ми дозволите: прво бих да констатујем да стварно није ултиматум у питању. Све то произлази из Бриселских споразума и све је то власт врло добро знала и тада.

Од наводних фантастичних погодности Бриселског споразума и даље нема ничега

Бранко ПАВЛОВИЋ, адвокат
 

        ДАНАС све већи број Вучићевих пратилаца није спреман да се саможртвује за великог вођу, па последице Бриселских споразума испливавају у јавности као „ултиматуми".

        Вучић ће сигурно пристати на постављени захтев.

        Уступак који ће му се учинити, биће нека додатна формулација која „може, али и не мора" да се тумачи као правило које ће се, ето тобоже, применити само на Телеком и његову имовину, али не и као генерални принцип. А кад дођу на ред имовине и остала права других правних лица на КиМ, онда ће неки нови Ђурић да нас обавештава о новом ултиматуму и како су нас из ЕУ опет преварили, а били су нам "обећали" да када жртвујемо имовину Телекома, онда смо тиме заштитили осталу имовину.

        А никад ништа слично нити пише у Бриселским споразумима нити би нам са Запада икада тако нешто обећали.

        Укратко, од наводних фантастичних погодности Бриселског споразума и даље нема ничега, а све, од судова и полиције до имовине, иде у корист Приштине.

Прави циљ бриселског ултиматума је - забијање клина између Београда и Москве

Жељко ЦВИЈАНОВИЋ, уредник Новог Стандарда
 
• Избор је једноставан јер - да парафразирам Черчила - ако пружи отпор, Вучић можда неће нацији спасити мир, али ће јој спасити образ. Ако пристане на ултиматум, изгубићемо најпре образ и пред собом и пред нашим пријатељима, а потом, наравно, и мир
 

        СМИСАО бриселског ултиматума, као и оног који ће тек да уследи - да Београд уведе санкције Додику и окрене леђа Српској - има више циљева и више нивоа значења. Основни је забијање клина између Москве и Београда.

        Наиме, ако се Србија одрекне своје имовине на Косову и Метохији и права да она да позивни телефонски број Приштини, а не да јој га да нека друга земља (Аустрија), још више, ако се одрекне својих права и обавеза у Српској - она више неће бити ни кредибилан партнер ни неко ко може да чини простор руског утицаја на Централном Балкану.

        Далеко од тога да би тада Русија окренула леђа Србији, али своје активности овде свела би на минимум, док би агенти западног утицаја ликовали како нам Русија никад, па ни сад, није помогла. Таква тактика свакако је много ефектнија од притиска да Београд Русији уведе санкције, јер, кад би се то догодило, Русија би у очима Срба остала велика, док, у случају да смањи присуство у Србији, постаје темом сумњичења.

 

        То значи да, ако се одрекнемо имовине на Косову, не само да остајемо без баснословних економских ресурса већ и без шансе да одбранимо остатак своје независности. Речју, тада Србија упада у дуго ропство, и искључује се из европских и светских процеса ресуверенизације земаља, какав видимо широм света.

        Могу да разумем да Вучићева одлука неће бити лака јер, и ако прихвати ултиматум и ако га одбије, доћи ће тешки дани за нашу земљу. Али, иако одлука неће бити лака, избор је једноставан.

        Одбијањем ултиматума добијамо западни и регионални притисак на неизвесним исходом. Сва овдашња пета колона и западне агентуре биће подигнуте, и то се заиста може завршити ратом. Али, ако прихватимо, то се већ на средњи рок не може завршити другачије него снажним унутрашњим тензијама и у влади, и Вучићевој странци, и у друштву. Уверен сам да је управо на тако нешто мислио некадашњи амерички функционер Роберт Гелбард, који је 90-тих година предвидео да ће последњи чин распада Југославије бити грађански рат у Србији.                            

        Избор је једноставан јер - да парафразирам Черчила - ако пружи отпор, Вучић можда неће нацији спасити мир, али ће јој спасити образ. Ако пристане на ултиматум, изгубићемо најпре образ и пред собом и пред нашим пријатељима, а потом, наравно, и мир.

Од првих преговора и уступака се очекивало да ће рачун доћи на наплату

Рајко ПЕТРОВ НОГО, песник и академик
 

        ТАЈ пут је одавно беспуће.

        Већ од првих преговора и уступака очекивало се да ће једанпут рачун бити испоручен.

        Ко је и на шта пристајао када се одлучивало без ока јавности, о томе ће се читати, ваљда, у мемоарима. Али сада, када ваља предати, како кажу, 200 милијарди долара вредности и толики варани народ, ту се просто човек скамени.

        Не знам за даље путеве и беспућа - стојим разрогачених очију, као и ви.

        Диана Милошевић

 

Пад Алепа – опрезно до истине

Пад Алепа – опрезно до истине

Сви ми поуздано знамо да је реч о изворима који непрекидно све лажу када су у питању војне интервенције САД

Аутор: Бранко Павловић

субота, 08.10.2016. у 09:10

 

Алеп ових дана (Фото Lacroix.com)

Поводом текста „Пад Алепа - упозорење за Москву", „Политика" од 4. октобра

У „Политици" 4. октобра, на трећој страни, у рубрици „Свет", новинар Владимир Вукасовић у тексту „Пад Алепа – упозорење за Москву", између осталог, пише:

„Може се, опреза ради, половина навода о ратним злочинима отписати као 'западњачка пропаганда'", али, наставља аутор „и тада би остало довољно грозота о сведочењима и снимцима из опкољеног дела Алепа да би тамошња ситуација уливала језу", уз позивање и на УН по којима напади „...руских авиона и трупа сиријског председника Башара ел Асада, као и савезничких групација из Либана и Ирана, представљају систематско уништавање медицинских установа у Алепу, те изнуривање цивила глађу и жеђу..."

Питања која желим да отворим на страницама „Политике" су:

1. Коју „половину" пропагандних тврдњи о „грозотама" које чине руске снаге су избацили из анализе? Који су то догађаји за које новинар сматра да су просто речено лаж коју пласира САД? Питам ово аутора због тога што из наставка текста имам утисак да је управо он прихватио највеће пропагандне лажи Запада као истините.

2. О ком извештају УН Вукасовић говори као о крунском доказу за тврдње које износи? Осим ако не мисли на изјаве Бан Ки Муна. Али онда би могао да се ослони и на изјаве папе Франциска. Где је то непристрасно утврђено чињенично стање о коме Вукасовић говори? Мени изјаве и Бан Ки Муна и папе Франциска, као и дипломатски потези САД, говоре само о томе да је слом терориста у источном Алепу известан, а онда насилна промена режима у Сирији више није могућа. Дакле, сведоче о пропасти политике САД у Сирији и хистерији која их због тога хвата.

3. У последњем западном извештавању о бомбардовању болнице у делу Алепа под контролом терориста наведено је да је погинуло једно дете. Кад би заиста за то била одговорна авијација Русије, онда би од последица експлозије авионске ракете или бомбе погинуло скоро све медицинско особље и скоро сви затечени болесници у том објекту. Већ из саме тврдње се види да је немогуће да се ради о удару руске авијације. Ако погледамо снимке, на које се Вукасовић такође позива, онда ћемо уочити да цивили на око 50 метара од експлозије беже да би ухватили неки заклон. Код удара из ваздуха, сви ти цивили на брисаном простору у таквој близини експлозије би били убијени.

4. Одакле „Политикином" новинару идеја да је Русија одговорна за уништење хуманитарног конвоја? На сајту Министарства одбране Руске Федерације скоро сваког другог дана објављују билтене из Сирије са извештајима о томе колико и чега је од хуманитарне помоћи достављено. Шта од тога није тачно? Дакле, Русија убедљиво највише утиче на обезбеђивање хуманитарне помоћи у Сирији, у континуитету, па зашто би онда уништавала те шлепере? И на основу којих утврђених чињеница Вукасовић мисли да је то пример који треба приписати Русији?

5. Како је аутор дошао до тога да, опреза ради, треба отписати половину оптужујућих тврдњи? Па сви ми поуздано знамо да је реч о изворима који непрекидно све лажу када су у питању војне интервенције САД. Колин Пауел, као највише рангирани генерал САД, пред Конгресом и пред камерама лагао је цео свет да Ирак поседује средства за масовно уништење. Последица тог лагања је смрт сада већ скоро милион људи у Ираку, више милиона тешко рањених, настанак Даеша (ИД или ИСИЛ), хаос у Сирији, итд. Како онда медијима у САД, када су у питању војне интервенције те велике силе, треба уопште веровати, кад су то доказани лажови највећих замисливих размера? И то баш ми, који смо на својој кожи искусили лаж о наводном убијању цивила у Рачку, која је искоришћена као повод за бомбардовање 1999. године.

6. Да ли новинар мисли да је ослобађање дела града од терориста могуће без цивилних жртава? И да ли мисли да када терористи држе део Алепа и делове Сирије, док их нико не напада, цивилних жртава нема? Обрнуто, одсуство борбе против тероризма проузрокује неупоредиво више цивилних жртава него током борбе против њих. Погледајмо само колико цивила су они убили и колико цивила се удавило у Средоземном мору, бежећи од тероризма, па ћемо одмах лако израчунати да све те „грозоте" у вези са ослобођењем источног Алепа нису ни стоти део погинулих цивила због дивљања терориста.

Одлучио сам се да ово напишем зато што сам стекао утисак да аутор текста о којем је реч уопште није злонамеран, него да, по мом мишљењу, нема довољно изграђен механизам разоткривања система обмане којима се Запад служи и зато сам помислио да би отварање овакве полемике било корисно за читаоце „Политике", а и за ширу јавност. Моја предност је вероватно у томе што се „Политика" у мојој породици чита од 1904. године и такорећи „генетски" смо имуни на пропаганду било које врсте.

Адвокат

http://www.politika.rs/scc/clanak/365162/Pogledi/Pad-Alepa-oprezno-do-istine

недеља, 2. октобар 2016.

Dragomir Anđelković: Pritisak Zapada zbog Moskve

novosti.rs

Dragomir Anđelković: Pritisak Zapada zbog Moskve

Dragomir Anđelković, politički analitičar

| 01. oktobar 2016. 16:22 |

Komentara: 2

Nadam se da se službeni Beograd nije preplašio evroatlantskih pretnji. Logika zapadnih središta moći je: sprečiti da se ostvari ono što je Srbija sa Rusijom iza kulisa već dogovorila, čime bi Beograd naljutio Ruse

Stav Beograda prema Moskvi predstavlja test odnosa prema srpskim interesima. Rusija nam je ključni saveznik u odbrani državnosti Srpske i preostalih pozicija na KiM. Ako se udaljavamo od Rusije ili nju teramo od sebe, to znači da smo već uskočili ili se spremamo da uskočimo, u ponor potpunog nacionalnog samozatiranja. Uz sve crne slutnje, nadam se da nije baš tako. Kako god bilo - stvari će uskoro biti jasnije.

Zapad od nas arogantno zahteva da - (1) budemo pasivni (osim na rečima) u vezi sa nastojanjem da eliminiše Dodika i nametne centralizaciju BiH; (2) prihvatimo jednostranu interpretaciju Briselskog sporazuma i damo sve što Albanci od nas traže, a dobijemo "šarenu lažu" za javnost; (3) prekinemo dalji razvoj odnosa sa Rusijom. Nominalno se traži više ali se zasada ne insistira. Pragmatični Zapad računa da će kasnije i to dobiti. Srbija se sa Rusijom dogovorila nekoliko stvari, od dobijanja velike donacije za naše vazduhoplovstvo do davanja Rusima - u simboličkim razmerama kako bi očuvali kakav-takav balans sa NATO (koji je dobio mnogo više) -"diplomatskog statusa" za neke službenike u niškom humanitarnom centru.

Beograd - stiče se utisak da Kremlj to već pomišlja - izbegava ili oteže realizaciju onoga što je dogovorio. Tako celu stvar na "tehničkom nivou" obesmišljava. To može da bude plod strašne ucene Zapada u okolnostima kada je shvatio da vlast namerava da povuče produktivne poteze u domenu unapređenja rusko-srpskih veza i naših odbrambenih kapaciteta. Logika zapadnih središta moći je: sprečiti da se ostvari ono što je Srbija sa Rusijom iza kulisa već dogovorila, čime bi Beograd naljutio Ruse. Potka svega je nada da će Moskva prestati da aktivno asistira u vezi sa odbranom KiM i RS, što bi bio osnov za potpuno slamanje naših tamošnjih odbrambenih pozicija ili izgovor za dizanje ruku službenog Beograda od njih. Kapitulirali bismo, a neki bi vikali da su za to krivi Rusi koji su nas, navodno, izdali.

Druga varijanta se svodi na to da vladajući budu prisiljeni da na aktivan način, na srpsku štetu, sami urade sve pomenuto. Prema tom scenariju, rusko-srpski odnosi principijelno se, površinski gledano, zamrzavaju na sadašnjem nivou, odnosno bez obzira na to što se dubinski kvare (što se krije od javnosti), veze formalno ostaju kakve su sada (bez realizacije dogovorenog). Uporedo, Beograd obavlja svoj destruktivni domaći zadatak: prepušta RS samoj sebi, a na KiM okončava primenu modifikovanog Briselskog sporazuma. Pravi se da ne vidi juriš na RS, a Prištini daje sve što želi u domenu telekomunikacija i energetike, kao što je dobila kada se radi o tablicama i još mnogo čemu drugom, dok Srbi dobijaju totalno sterilnu Zajednicu opština.

Ako i tada Rusija ne bi dala bilo kakav izgovor da se optuži za zahlađenje odnosa, ono što ide u tom smeru krivicom Beograda - kao i sve negativno u vezi RS i KiM - bilo bi dok je moguće prikrivano, kako srpska većinski patriotska javnost ne bi bila revoltirana. Štaviše, kako bi bilo dovoljno vremena da ona, po principu postepenog ispiranja mozgova, bude amortizovana. Stvarala bi se nejasna i komplikovana situacija u kojoj se manipulativno simulira nacionalna borba Beograda i rušilačka akcija Zapada protiv vlasti, da bi se iz svega izrodila totalna kapitulacija Srbije. Naravno, umotana u neku ambalažu koja omogućava da se drsko tvrdi da nije to.

U tim planovima Zapada kako da prisili službenu Srbiju da radi protiv srpskih interesa, za njega i one koji bi pristali da igraju na toliko antisrpsku muziku - postoji veliki faktor rizika. A to je da Rusija ne upadne u zamku te da umesto da ljutito okrene glavu od Srba, samostalno a još energičnije počne da deluje u prilog naših interesa. Vlast je jedno i ona se menja, a nacija je nešto drugo. U tom svetlu Rusija bi verovatno od Srbije potpuno preuzela podršku RS i nastavila da principijelno vodi, koliko to može, kosovsko-metohijsku bitku. Podrazumeva se i medijsko i svako drugo aktiviranje u Srbiji. Čak i bez fokusiranja na vlast sa ciljem njenog rušenja (što neki ruski faktori - što me raduje - danas u Crnoj Gori pokazuju da znaju da rade), a samo na osnovu insistiranja na istini o opisanoj (nadam se tek hipotetički) politici Beograda, vlastodršci bi osetili drastične posledice po svoj rejting. Može da prođe defetizam u vezi sa Kosovom ali ne i na svim poljima!

Sadašnja vlast, ma koliko koketirala sa nekim drugosrbijanskim krugovima, ipak se oslanja na nacionalno orijentisan (dominantan) deo biračkog tela. Ono je svesno da se nalazimo u zoni prevlasti onih koji su na nas izvršili niz agresija i otimaju nam Kosovo, pa nevoljno toleriše određene kompromise na našu štetu. Shvata ih kao plaćanje reketa NATO nasilniku ali ako bi se u tome otišlo predaleko (i javnost to shvatila) posledice po režim bile bi drastične. On i Zapad to znaju, pa se u skladu sa tim stilizuje politika. Međutim, nadam se (a nada umire poslednja) da to nije presudno tj. da se službeni Beograd nije preplašio evroatlantskih pretnji i da zbog sebe ne žrtvuje nas. Tekućim manevrima pokušava da prevari zapadne postmoderne okupatore a ne Ruse i većinsku Srbiju. Sledstveno, da će iz raznih, naizgled konfuznih cik cak poteza, proizaći okončanje aranžmana sa Moskvom i na tim osnovama jačanje Srbije. Odlučna podrška RS se u toj varijanti podrazumeva. Da li je tako ili ne - brzo ćemo znati. Mnogo će nam reći karakter najavljene posete Medvedeva ili pak njeno odlaganje, odnosno čak i otkazivanje. Na raznim stupnjevima tog (geo)političkog stepeništa kriju se modaliteti odgovora na pitanje - kuda aktuelna vlast vodi Srbiju?

 

четвртак, 29. септембар 2016.

Kako je osiromašeni uranijum postao med i mleko za Srbe

rs-lat.sputniknews.com

Svega ovoga ne bi bilo da su Srbi poslušali Jelenu Milić

Sputnik

„Posledice nema bez uzroka", poznati je aksiom koji u prilog svoje teze napisa epidemiolog Zoran Radovanović. „Neshvatljivo je", nastavi ovaj univerzitetski profesor, „da nas ugrožava nepostojeći osiromašeni uranijum".

Nije NATO, majke mi

© Sputnik/ Mihail Voskresenski

Epidemiolog Radovanović u svom tekstu u „Danasu" „Osiromašeni uranijum i obogaćena mašta" taksativno navodi deset pasusa (koje on zove činjenicama), a sve radi razuveravanja neprosvećenih, jer se „već godinama kod nas povremeno usijava atmosfera 'otkrićem' da masovno umiremo od raka zbog NATO bombardovanja osiromašenim uranijumom (OU), a da katastrofalne posledice tek predstoje".

Međutim, u svim tim činjenicama ili „činjenicama" nema, ili se nije našlo mesta u tekstu, odgovora šta je uzrok oboljevanja od raka, ako (već piše da) to nije osiromašeni uranijom.

Sve bi, čini se, bilo idilično da su Srbi na vreme poslušali Jelenu Milić, pa ne bi uvaženi profesor Radovanović morao 17 godina posle NATO agresije da im pojašnjava da ne obolevaju i ne umiru od raka zbog bombi Severnoatlantske vojne alijanse. Da su, avaj, kojim slučajem poslušali NATO zagovaračicu Milić, Srbi bi za više od deceniju i po pronašli taj uzrok, a ovako su samo neuko verovali da je bombardovanje krivo za sve. 

Kao što su — saglasili bi se svi oni koji su tekst Zorana Radovanovića nesebično delili na društvenim mrežama — slepo verovali i bili nesvesni realnosti da Kosmet treba pokloniti, umesto tvrdog stava i potom biti izložen bombardovanju.

© AP Photo/ Stephan Savoia

Uvaženi epidemiolog tvrdi da se patriotizam ogleda u poštovanju činjenica umesto njihovog izmišljanja, ali istovremeno traži od onih koje razuverava da mu veruju na reč da poseduje izveštaje (jer je, u ime Ujedinjenih nacija, bio supervizor navedenih istraživanja) koji nisu publikovani i u kojima „ni najbolji epidemiolozi sa Harvarda, ni najčuvenija imena u oblasti matematičkih modela, nisu uspeli da pokažu da OU povećava rizik Kuvajćana (takođe bombardovanje — primedba Sputnjika) da obole od raka". 

Lučonoša Radovanović zaključuje da je „stvorena atmosfera da se odsustvo vere u navodnu vezu OU sa rakom smatra takoreći nacionalnom izdajom. Zato se ozbiljni stručnjaci o tome ne izjašnjavaju".

A da pitamo „Gugl"

Međutim, veoma kratkom internet pretragom mogu se pronaći izjave poput ove u kojoj toksikolog Radomir Kovačević iz Instituta za medicinu rada i radiološku zaštitu „Dr Dragomir Karajović" svedoči da je tokom 2002. godine ispitivano 29 ljudi koji žive u mestima koja su bombardovana osiromašenim uranijumom i kod većine je potvrđeno prisustvo uranijuma u urinu. 

Kod svih su, prema istom svedočenju, pronađene i genetske promene i oštećenja na bubrezima, krvnim sudovima, a u jednoj porodici zabeležene su ozbiljne genetske anomalije na potomstvu.

Takođe je veoma lako pronaći i tekst Jasmine Vujić i Dragoljuba Antića u kojem podsećaju da je grupa stručnjaka i naučnika u septembru 2001. godine organizovala Međunarodnu konferenciju o ekološkom oporavku tadašnje SR Jugoslavije na kojoj je bilo predstavljeno 142 rada od 320 autora iz 21 zemlje.

U zaključcima te konferencije, pišu dalje autori, izneto je da je u toku NATO bombardovanja uništeno 78 industrijskih postrojenja, da je 45 energetskih postrojenja bilo uništeno ili oštećeno, i da je kao posledica toga ispušteno na hiljade tona kancerogenih, mutagenih i toksičnih hemikalija, uključujući bar desetak toksičnih hemikalija koje su odavno stavljene na listu zabranjenih hemikalija prema Stokholmskoj konvenciji.

Uz to je bilo zapaljeno oko 150.000 tona nafte i naftnih derivata i oko 367.000 tona kerozina, više od 20.000 civilnih zgrada je uništeno, i ispaljeno je najmanje 31.000 projektila sa osiromašenim uranijumom.

Tada je 11 eminentnih svetskih stručnjaka iz osam laboratorija u svetu predstavilo rezultate svojih nezavisnih merenje uzoraka iz BiH, uže Srbije i sa Kosmeta.

„Tu je prvi put prikazano i da su uzorci projektila sa osiromašenim uranijumom koji su prikupljeni na našoj teritoriji takođe sadržali i male količine plutonijuma (koji ne postoji u prirodi), kao i izotopa uranijuma (U-236), kojih takođe nema u prirodnom uranijumu. Prisustvo tih izotopa ukazuje da se tu nije samo radilo o osiromašenom uranijumu (kao nusproizvodu obogaćivanja uranijuma), već o mogućoj mešavini sa prerađenim reaktorskim gorivom", navode autori.

Ko tu koga truje

Uranijum je, stoji u istom tekstu, slabo radioaktivan, te ne predstavlja problem kao spoljašnji ozračivač, ali veoma ozbiljni zdravstveni problemi nastaju ako se unese u organizam udisanjem uranijumske prašine, ili preko hrane, odnosno vode za piće.

Svi, vojnici ili civili, koji se u momentu rasprskavanja nalaze u blizini, mogu da budu izloženi tim sitnim česticama uranijuma. Ukoliko ih udahnu u većim količinama, uranijumska prašina im se nataloži u plućima gde bazično ostaje u toku celog života.

Tekst autora Jasmine Vujić i Dragoljuba Antića, za razliku od teksta epidemiologa Radovanovića, obiluje podacima, brojkama, fotografijama i izvorima na kojima zasnivaju svoje štivo. Oni podsećaju i da je na desetogodišnjicu bombardovanja knjiga „Posledice rata na životnu sredinu" gde su pored ekoloških posledica ratnih dejstava u Zalivskom ratu, uključene i posledice NATO bombardovanja SR Jugoslavije.

U tu knjigu su ušli i sledeći radovi: „Procena uticaja primene municije koja sadrži transuranske elemente na zdravlje i životnu sredinu", od Zore Žunić i Nade Miljević iz Instituta za nuklearne nauke „Vinča", kao i „Atmosferski transport i depozicija perzistentnih organskih polutanata u uslovima ratnog stanja", od Zorke Vukmirović, Miroslava Unkaševića i Ivane Tošić, iz Instituta za fiziku u Beogradu i Instituta za meteorologiju Univerziteta u Beogradu.

Elem, profesor Radovanović, ne jednom, u svom tekstu pominje patriotizam, izdaju i teze o tome da je nepopularno govoriti da Srbe ne ubija osiromašeni uranijom. Ne ulazimo u to da li je pomenuti dvojac koji zastupa suprotan stav državotvorniji od profesora Radovanovića, niti da li je on manje patriota od njih.

Ono što je, međutim, sigurno jeste da će Zoran Radovanović pokupiti sve simpatije kod onih koji smatraju da je osiromašeni uranijum suštinski med i mleko, jer im je, usled dugogodišnje neupotrebljivosti, osiromašen centar za rasuđivanje.

Valjda se zato već godinama u Srbiji usijava atmosfera da NATO treba da oprosti Srbima što ih je tukao.

 

среда, 28. септембар 2016.

Emil Vlajki: Zapad bi preko Dodika da se obračuna sa Rusijom (audio)

rs-lat.sputniknews.com

http://fileria2.video.ria.ru/Out/MP3/20160928/2016_09_27_SerbiaIntervjuEmilVlajki_yhrthrif.msm.mp3

Emil Vlajki: Zapad bi preko Dodika da se obračuna sa Rusijom (audio)

Sputnik

Emil Vlajki događanja u BiH stavlja u kontekst novog hladnog rata i ističe da je scenario u BiH vrlo jednostavan, kao što su i razlozi zašto je preko Ustavnog suda BiH preduzeta provokacija protiv Srpske.

„Šta njih briga za to hoće li se Dan Republike slaviti 9. januara. Oni su predvideli ono što je bilo predvidivo i petogodišnjem detetu da Srbi to (ukidanje Dana Srpske) neće moći dozvoliti", rekao je Vlajki u emisiji „Sputnjik intervju".

On objašnjava da na Balkanu postoje samo dva prostora koja nisu natovska: Srbija, koja je još u vreme Borisa Tadića proglasila neutralnost, i RS, odnosno BiH, koja ne može da uđe u NATO dok se jedan od konstitutivnih naroda tome protivi. Zbog toga su, smatra on, želeći da uklone Dodika, Amerikanci isprovocirali čitavu situaciju u vezi sa odlukom Ustanog suda BiH, koji samo izvršava njihova naređenja.

Zato mu nije čudno ni što Zapad ne reaguje na zapaljivu retoriku Bakira Izetbegovića koji preti Dodiku da će doživeti sudbinu Muamera Gadafija ili Sadama Huseina.

„Očito je da sve što Izetbegović radi, radi u skladu sa svojim zapadnim mentorima, prvenstveno američkim, koji opet evropski zapad smatraju svojim vazalom. On sve što radi preduzima skupa sa SAD i to što govori je u skladu sa onim što Sjedinjene Države misle, prema tome, nema nikakvog razloga da one njega sankcionišu", objašnjava naš sagovornik.

On upozorava da Sjedinjene Države, osim što diktiraju politiku Sarajevu, rade nešto mnogo opasnije: etabliraju i formiraju islamske entitete na području Balkana.

„Amerikanci zbog svojih nacionalnih interesa i želeći da naškode Evropi, da se ona što sporije ujedinjuje, stvaraju joj probleme preko islamizacije jednog evropskog područja — Balkana. Takođe, preko svojih veza finansiraju praktično glavne tokove migrantske krize da što više muslimana uđe u Evropu i da joj naprave što više belaja", navodi Vlajki.

Kako tvrdi, Amerikancima je potpuno svejedno hoće li Dodik biti likvidiran ili će ćutati, „njima je važno da čitava BiH postane muslimanska".

„Od 1992. su pomagali muslimane, uveli mudžahedine. Kupovali su od Irana oružje i direktno dozvoljavali da se preko Hrvatske u muslimanski deo BiH prebacuju oružje i mudžahedini… Imam kod kuće dokumenta koja pokazuju da je Tuđman bio besan što je morao da propušta to oružje i mudžahedine, ali nije imao drugog izbora, jer ih Amerikanci ne bi podržavali. Hrvati su mislili da su muslimani njihovo cveće, a oni su u Federaciji postali, u stvari, muslimansko cveće", kaže Vlajki.

On dodaje da ga ne iznenađuje što neki na Zapadu pominju sankcije protiv Dodika i objašnjava:

„On je duboko u sebi Srbin i to takav koji smatra da RS treba izvući iz ove bede koja se zove BiH i gde Amerikanci rade sve vreme da Srba ili nestane ili da se pokore, a da zavladaju muslimani na čelu sa Izetbegovićem. On je prva osoba koja se tome suprotstavila i naravno da će ga sankcionisati ako mogu. Ali ja mislim da neće moći."

Povodom poziva Dodiku od Tužilaštva BiH, Vlajki kaže da je i sam Dodik predvideo šta će se dešavati i da neće ići u Sarajevo.

„Njega bi u Sarajevu uhapsili i bez referenduma. Nije čovek lud", dodao je.

Međutim, napominje Vlajki, Dodik je bio svestan u šta se upušta.

„Ali ovog puta Rusija mu je dala podršku. On ni r od referenduma ne bi uradio da nema nekog ozbiljnog igrača koji će ga podržati. Oni su mu morali dati vrlo jake garancije da će Srbi moći da zadrže ne samo svoj dan, nego i dostojanstvo i nezavisnost u odnosu na pretenzije da se tu stvori muslimanska država", objašnjava profesor Vlajki i podseća da je ambasador Rusije u BiH jasno rekao: „Dalje prste od RS".

Vlajki ne veruje da će se situacija mirno završiti, jer oni koji su pokrenuli provokaciju sa Ustavnim sudom predvideli su i reakciju na nju, „a dovoljno su tašti da ne odustanu od toga, jer kad bi odustali, a drže pod svojom kolonijalnom upravom oko 70 zemalja sveta, ako bi pustili da to prođe nekažnjeno, onda ne vidim razloga zašto su sve to isprovocirali".

„Znam na koji način su SAD postupale prema drugim državama, počev od Aljendea, pa nadalje… Voleo bih da sve bude mirno, ali kako će biti mirno ako su namerno to isprovocirali. Znači isprovocirali su da nešto urade, a to je da ućutkaju ljude u RS i naprave unitarnu državu koja će biti muslimanska, šerijatska. I oni neće odstupiti od tog cilja", kaže Vlajki i ponavlja:

„Nema tu mira. Oni će hteti da to urade i ukoliko im se dozvoli. Ali Rusi su sad iza RS, da li su spremni da uđu u treći svetski rat zbog RS, ja to ne znam, ali ovo se neće mirno završiti. Voleo bih da bude mirno, ali logika mi govori da to nije moguće."

Na pitanje šta će se dalje dešavati Vlajki kaže da su šanse za jednu mogućnost polovične.

„Da ubace one svoje vehabije koje goje i gaje u Federaciji, a ima ih oko 100.000 koji su već islamizirani toliko da mogu da posluže kao dobro oruđe za provokacije, a ima sigurno između pet i šest hiljada ljudi koji su spremni da isprovociraju oružane incidente. A kada dođe do sukoba niskog intenziteta onda će Predsedništvo u Sarajevo pozvati NATO da interveniše i smiri situaciju."

Komentarišući izjavu izvestioca Evropskog parlamenta za BiH Dana Prede, da budući da je Rusija podržala referendumu Srpskoj to pokazuje da Rusija teži da proširi svoju konfrontaciju, Vlajki objašnjava da se glavna borba od 1945. godine naovamo vodi između Zapada i Rusije, bila ona kapitalistička ili komunistička, a razlog je želja Zapada da se domogne ogromnih ruskih resursa. On poredi situaciju sa basnom o vuku i jagnjetu koje stoji nizvodno, a muti mu vodu.

„Mogu Rusi da rade šta hoće, mogu ništa da ne rade, oni će ih svakako optuživati i preko špijunskih službi i NVO raditi na tome da razbiju Rusiju", zaključuje Vlajki.

 

понедељак, 26. септембар 2016.

Срђа Трифковић: О европском путу Србије

Срђа Трифковић: О европском путу Србије

ПОДЕЛИ

 

НАЖАЛОСТ, суштински се ништа не мења у односу владе Србије према Бриселу; реч је искључиво о реторичким излетима козметичког карактера.

          „Европски пут" је и даље света крава Немањине 11, упркос чињеници да је ЕУ у дубокој, егзистенцијалној кризи.

          Једна озбиљна и свестрана анализа спољнополитичких опција Србије указала би на низ потеза који би били у националном и државном интересу — и у супротности са бриселским диктатима — а који у садашњој подели геополитичких карата не би много коштали, јер је способност бриселског апарата да примењује уходани шаблон батине и шаргарепе битно умањена.

          Конкретно, треба декларативно најавити да се Србија НИКАДА неће придружити санкцијама против Русије – не само зато што око њих не постоји консензус унутар ЕУ (што је важна чињеница за дипломате), него пре свега зато што би оне биле катастрофалне за српске интересе… не само економске, већ првенствено геостратешке и моралне.

          Недавно инсистирање немачког званичника у посети Београду на неминовности овог потеза као лакмус теста српске подобности за наставак магловитог европског пута имало је карактер скандала, на који није адекватно узвраћено – као да лева рука (Дачић) није синхронизована са десном (Вучић).

          Као друго, треба макар у минут до дванаест захтевати ревизију штетног и крајње аматерски преговараног Ђелићевог споразума о придруживању и стабилизацији са ЕУ који се односи на продају пољопривредног земљишта странцима. Није потребно измишљати топлу воду, јер одговарајуће клаузуле већ постоје у споразумима Мађарске и Пољске са ЕУ (а обе су чланице Уније, не пуки кандидати!). Правни преседан постоји, потребна је само политичка воља да се он оптимално искористи. Ово је животно питање.

          Као треће, влада Србије треба да подржи став свог коалиционог партнера, СВМ, да Мађарска има суверено право да одлучује да ли ће и колико имиграната примити и под којим условима. Бриселске силом наметнуте квоте „избеглица" за земље чланице су злокобни симптом десуверенизације са врха, са потенцијално трагичним последицама за сваку земљу која се том диктату повинује.

          Влада Србије треба да схвати да је Виктор Орбан њен природни савезник на животно важном послу очувања идентитета и културе нације, уосталом као и премијер Фицо у Словачкој, Штрахе у Аустрији (чији ће страначки савезник Хофер бити следећи аустријски председник), Марин Ле Пен у Француској, Герт Вилдерс у Холандији итд. Српским владајућим политичарима још увек недостаје спознаја да су „европске вредности" садржане и у њиховим порукама, а не само у мулти-култи фразама морално и идејно банкротираног Брисела и немачке канцеларке која рапидно губи своју изборну базу и демократски легитимитет.

Факти

 

http://vidovdan.org/2016/09/26/srdja-trifkovic-o-evropskom-putu-srbije/

недеља, 25. септембар 2016.

БЕОГРАД СЕ ПОСЛЕДЊИХ НЕДЕЉА НЕШТО КАО ОКУРАЖИО – КОЈИ ВЕТАР ПРЕКО ТОГА ДУВА?

fakti.org

Спрема ли се ово Вучић да донекле коригује курс или је и тврђа реторика договорена са Берлином и Бриселом?

БЕОГРАД СЕ ПОСЛЕДЊИХ НЕДЕЉА НЕШТО КАО ОКУРАЖИО – КОЈИ ВЕТАР ПРЕКО ТОГА ДУВА?

  • Срђа ТРИФКОВИЋ: Суштински се ништа не мења у односу владе Србије према Бриселу; реч је искључиво о реторичким излетима козметичког карактера. "Европски пут" је и даље света крава Немањине 11, упркос чињеници да је ЕУ у дубокој, егзистенцијалној кризи
  • Љубомир КЉАКИЋ: Србија је успешно враћена у прошлост за читав један век – из средње развијене индустријске земље у последњим деценијама 20. века у земљу апсолутно зависне, колонизоване периферијске привреде; Србија је још и темељно опљачкана – 1% повлашћених зомби капиталиста и група које су им на услузи приватизовао је целокупно друштвено богатство – зато се никакве промене у Србији не могу ни десити ни очекивати унутар тако накарадног поретка са његовом политичком економијом зомби капитализма
  • Часлав КОПРИВИЦА: Не доводе се у питање одређење позиције квислиншке политике које нашим владама од 2000. намеће Запад, а око неких момената тактизирамо, било због задобијања боље позиције управо у самом Бриселу, било због нечега што се сада не назире
  • Ненад КЕЦМАНОВИЋ: Могуће да је Вучић дошао до закључка да се ипак ради о сувише неравноправној сарадњи са ЕУ и да односе треба умјерити. Можда и до тога да, колико ми требамо њих, толико и ми требамо њима, јер им јачамо пољуљано самопоуздање, штитимо их од најезде миграната са југа, а без нас не могу да заокруже европски простор према Малој Азији из које вребају Ердоганова непријатна изненађења, те да и за жељену ЕУ постоји алтернатива. Није то само Русија, која Србију обасипа енергетским, извозним, безбједносним и другим понудама, него и Кина, која је Вучића, по властитом признању, оставила без даха куповином Смедеревске жељезаре и потенцијално неограниченим инвестицијама

          ЗВАНИЧНИ Београд као да се последњих недеља окуражио. Дигао се пред западним „пријатељима" на једно колено. Можда не сасвим, можда само привремено и поводом ствари које нису ни највеће ни најважније, али се некако придигао.

          Видело се то и поводом Хрватске, и по реакцији на суштинско нереаговање Жан-Клода Јункера на Вучићево писмо поводом Хрватске.

          Видело се то и по односу према референдуму у Српској. Неки сз остали незадовољни, али су „пријатељи" тражили и изнуђивали више.

          Види се то и тону којим се поручује „пријатељима" да је Русија историјски пријатељ.

          Индикатор је и саопштавање да Вучић није задовољан „балканским самитом" у Бечу о мигрантима.

          Откуд ово и баш оволико?

          Јесу ли то према Вучићу и Дачићу дунули неки нови ветрови или они верују да јесу?

          Мења ли се нешто споља око српске политике или се куражењем прикривају нови уступци обећани Западу?

          Покушавају ли они опрезно да искористе појаву Доналда Трампа и слабљење Ангеле Меркел иако се не усуђују ни да то наговесте?

          Постаје ли ово и њима јасно да се ватра ЕУ и хлади и удаљава?

          Или је све у функцији дезоријентисања „Влаха" да се не досете да су западни „пријатељи" Србији узели и суверенитет, и индустрију, и део територије, и понос, и изгледе за будућност, и да се њима влада извана тако да изгледа као да се влада изнутра?  

________________________________________________________________________________________________________________________________

Срђа ТРИФКОВИЋ, историчар, спољнополитички аналитичар, уредник магазина "Крониклс"

Србија мора затражити ревизију Ђелићевог пристајања на продају земљишта странцима

  • Влада Србије треба да схвати да је Виктор Орбан њен природни савезник на животно важном послу очувања идентитета и културе нације, уосталом као и премијер Фицо у Словачкој, Штрахе у Аустрији (чији ће страначки савезник Хофер бити следећи аустријски председник), Марин Ле Пен у Француској, Герт Вилдерс у Холандији итд. Српским владајућим политичарима још увек недостаје спознаја да су "европске вредности" садржане и у њиховим порукама, а не само у мулти-култи фразама морално и идејно банкротираног Брисела и немачке канцеларке која рапидно губи своју изборну базу и демократски легитимитет

          НАЖАЛОСТ, суштински се ништа не мења у односу владе Србије према Бриселу; реч је искључиво о реторичким излетима козметичког карактера.

          "Европски пут" је и даље света крава Немањине 11, упркос чињеници да је ЕУ у дубокој, егзистенцијалној кризи.

          Једна озбиљна и свестрана анализа спољнополитичких опција Србије указала би на низ потеза који би били у националном и државном интересу -- и у супротности са бриселским диктатима -- а који у садашњој подели геополитичких карата не би много коштали, јер је способност бриселског апарата да примењује уходани шаблон батине и шаргарепе битно умањена.

          Конкретно, треба декларативно најавити да се Србија НИКАДА неће придружити санкцијама против Русије - не само зато што око њих не постоји консензус унутар ЕУ (што је важна чињеница за дипломате), него пре свега зато што би оне биле катастрофалне за српске интересе... не само економске, већ првенствено геостратешке и моралне.

          Недавно инсистирање немачког званичника у посети Београду на неминовности овог потеза као лакмус теста српске подобности за наставак магловитог европског пута имало је карактер скандала, на који није адекватно узвраћено - као да лева рука (Дачић) није синхронизована са десном (Вучић).

          Као друго, треба макар у минут до дванаест захтевати ревизију штетног и крајње аматерски преговараног Ђелићевог споразума о придруживању и стабилизацији са ЕУ који се односи на продају пољопривредног земљишта странцима. Није потребно измишљати топлу воду, јер одговарајуће клаузуле већ постоје у споразумима Мађарске и Пољске са ЕУ (а обе су чланице Уније, не пуки кандидати!). Правни преседан постоји, потребна је само политичка воља да се он оптимално искористи. Ово је животно питање.

          Као треће, влада Србије треба да подржи став свог коалиционог партнера, СВМ, да Мађарска има суверено право да одлучује да ли ће и колико имиграната примити и под којим условима. Бриселске силом наметнуте квоте "избеглица" за земље чланице су злокобни симптом десуверенизације са врха, са потенцијално трагичним последицама за сваку земљу која се том диктату повинује.

          Влада Србије треба да схвати да је Виктор Орбан њен природни савезник на животно важном послу очувања идентитета и културе нације, уосталом као и премијер Фицо у Словачкој, Штрахе у Аустрији (чији ће страначки савезник Хофер бити следећи аустријски председник), Марин Ле Пен у Француској, Герт Вилдерс у Холандији итд. Српским владајућим политичарима још увек недостаје спознаја да су "европске вредности" садржане и у њиховим порукама, а не само у мулти-култи фразама морално и идејно банкротираног Брисела и немачке канцеларке која рапидно губи своју изборну базу и демократски легитимитет. 

____________________________________________________________________________________________________________________________

Љубомир КЉАКИЋ, политиколог и публициста

Владајући балон је толико надуван

да само што није експлодирао

  •  Србија је заробљена унутар идеолошког конструкта који се декларише као свет без алтернативе. Његов локални гарант и његов пас чувар је за овдашњу јавност невидљива структура интересног савеза моћи – тзв. „дубока држава", тзв. „тајна држава"

ПОШТО је у Србији за неколико протеклих деценија успешно уништено 98% индустријских капацитета којима је та некада средње развијена земља располагала до 1989; пошто је тако Србија успешно враћена у прошлост за читав један век – из средње развијене индустријске земље у последњим деценијама 20. века у земљу апсолутно зависне, колонизоване периферијске привреде која почива на заосталој пољопривредој производњи у првим деценијама 21. века; пошто је (и) у Србији са примерним полетом спроведена глобална корпоративна контрареволуција и успостављен поредак глобалне корпоративне дистопије са његовим зомби капитализмом; пошто је, дакле, Србија темељно опљачкана – 1% повлашћених зомби капиталиста и група које су им на услузи приватизовао је целокупно друштвено богатство, док је преосталих 99% становника претворено у сиромашни прекаријат са најнижом ценом рада у Европи – јасно је да се никакве промене у Србији не могу ни десити ни очекивати унутар тако накарадног поретка са његовом политичком економијом зомби капитализма.

          Наиме, унутар таквог поретка за Србију нема излаза. Србија је, дакле, заробљена унутар идеолошког конструкта који се декларише као свет без алтернативе. Његов локални гарант и његов пас чувар је она за овдашњу јавност невидљива структура интересног савеза моћи – тзв. „дубока држава", тзв. „тајна држава", како се ова појава дефинише у светској литератури – која свој утицај, своју моћ, демонстрира тако што у свим својим инкарнацијама као власт на јавној сцени, током свих протеклих тридесетак година спровођења глобалне корпоративне контрареволуције, доследно спроводи стратегију тзв. „креативне деструкције", тзв. „флексибилне рециклаже" и тзв. „когнитивне инфилтрације".

          Језик политичке пропаганде и манипулације, онај Орвелов „новоговор", „двоговор", један је од инструмента на којима овај накарадни поредак почива. Зато што је његов основни циљ да прикрије и доведе у заблуду, политички језик – тзв. „реторика" – особа које данас врше власт у Србији припада овој класи феномена Орвеловог „новоговора", „двоговора". То је владајући језик политичке пропаганде и манипулације.

          Сходно томе, јасно је да се, упркос свим тзв. „реторичким" маневрима  укључујући овде и конструкт познат под именом „повишена реторика" или „заоштрена реторика"  којима се служе особе које данас врше власт, никакве промене у Србији не могу ни десити, ни очекивати. Наиме, и ова власт је ту да сачува, одбрани и одржи овдашњи зомби капитализма и његову политичку економију.

          То је једина заиста битна улога власти унутар једног таквог поретка. Без обзира на цену.

          Зато и читава политичка тзв. „реторика" и сви тзв. „реторички" маневри, уосталом као инструменти политичке пропаганде, манипулације и тзв. „когнитивне инфилтрације", примарно служе да прикрију ово основно стање чињеница.

          Ипак, реч је о балону који је толико надуван да само што није експлодирао.

_________________________________________________________________________________________________________________________

Часлав КОПРИВИЦА, професор Факултета политичких наука БУ

... А о ћутању о ужасном положају Срба

у Црној Гори да и не причамо…

ЧИНИ ми се да је "бављење" наших званичника Хрватском - наравно сасвим умјесно, оправдано - један од индикатора одређеног тактизирања од стране наших званичника.

За сада ми се не чини да је ишта више од тога, јер референдум у Српској се не подржава - срећом ни не осуђује - пут предаје Космета се наставља, "гради" се аутопут Ниш-Приштина (за кога, протјеране Србе или за Шиптаре?), а о ћутању о ужасном положају Срба у Црној Гори да и не причамо.

          Дакле, не доводе се у питање одређење позиције квислиншке политике које нашим владама од 2000. намеће Запад, а око неких момената тактизирамо, било због задобијања боље позиције управо у самом Бриселу, било због нечега што се сада не назире.

 

__________________________________________________________________________________________________________________________________

Ненад КЕЦМАНОВИЋ, професор Факултета политичких наука

Није искључено и да се иза Вучићевог вербално  

тврђег наступа, спремају неки крупнији уступци

  • Премијер Вучић показао је еврооптимизам на граници еврофанатизма упркос једва половичном расположењу нације. Сатрао се да би нормализовао односе са Рамом, Изетбеговићем и Милановићем, прелазио преко каменовања у Сребреници, усташких добоша и провокација са дроном на стадиону у Београду, те при свему томе трпио незваничне чврге Брисела да ће морати да усклади политику Србије према Русији и да га у финишу пријема чека признање Косова

          АКО је тачна ваша претпоставка о промјени, а индикација заиста има, није тешко наћи објашњење.

          Путовање за Брисел није више ни издалека тако привлачно као што је некада било. ЕУ је у распаду по више шавова: економски - између сјевера и југа (Грчка, Италија), политички - између запада и истока (Вишеградска група и посебно Мађарска).

          Брегзит представља већи потрес за Брисел него за Лондон, иако то обострано не признају. Лоши резултати партије Ангеле Меркел на локалним изборима у Берлину представљају лош предзнак за опште изборе идуће године, а зна се да је канцеларка неформални лидер ЕУ и да без ње Њемачка позиција неће бити иста.

           Самит у Братислави ономад је показао да је бриселско друштво изгубило јединство и функционалност  по низу горућих проблема (мигранатски цунами, финансија криза, енергетска политика, трансатлантска зависност, санкције према Русији).

          У такву ЕУ више вјерују кандидати него чланице. Они им својим еврооптимизмом блаже властити евроскептицизам, а заузврат добијају нејасне услове и неизвјесне рокове, те колебање око проширења. Од једних чујемо да је ширење најбоља терапија, од других да је неопходан дужи период унутрашње консолидације у постојећем саставу.

          Премијер Вучић показао је еврооптимизам на граници еврофанатизма и то упркос једва половичном расположењу нације. Сатрао се да би нормализовао односе са Изетбеговићем, Милановићем, Рамом, прелазио преко каменовања у Сребреници, усташких добоша и провокација са дроном на стадиону у Београду, те при свему томе трпио незваничне чврге Брисела да ће морати да усклади политику Србије према Русији и да га у финишу пријема чека признање Косова.

          Да би свијету показао да Срби нису „агресивни варвари", како нас је Запад представљао током распада СФРЈ, чак је савршено увјежбао самарићанску реторику ко „тебе каменом ти њега хљебом", те понављао мантру о приоритету „мира и стабилности у региону".

          Истина, Србија и он лично због свега тога добијају силне комплименте „међународне заједнице", која нас је годинама псовала и пљувла, али уз мало награда. Штавише, похвале за уступке углавном су награђиване све новим и новим и неријетко противрјечним захтјевима.

          Добар примјер су референдуми о правосуђу и датуму Дана Републике, те однос према мигрантима.

          Могуће да је Вучић прећутно дошао до закључка да се ипак ради о сувише неравноправној сарадњи и да односе треба умјерити. Можда и до тога да, колико ми требамо њих, толико и ми требамо њима, јер им јачамо пољуљано самопоуздање, штитимо их од најезде миграната са југа, а без нас не могу да заокруже европски простор према Малој Азији из које вребају Ердоганова непријатна изненађења, те да и за жељену ЕУ постоји алтернатива.

          Није то само Русија, која Србију обасипа енергетским, извозним, безбједносним и другим понудама, него и Кина, која је Вучића, по властитом признању, оставила без даха куповином Смедеревске жељезаре и потенцијално практично неограниченим инвестицијама.

          Не треба, наравно, искључити ни другу могућност коју сте поменули, да се иза Вучићевог вербално тврђег наступа, спремају неки крупнији уступци. Шта би то могло да буде? Жртвовање Републике Српске под притиском ЕУ, о коме се доста нагађало, није се догодило и Вучићев суздржан став око референдума многи тумаче чак као дискретну подршку Бањалуци.

          Негативног заокрета према Москви на захтјев Брисела, о коме се исто тако већ дуго говори, такође нема, а у моменту када Бајден каже да „ЕУ једва чека да скине санкције Русији", нико га и не очекује.

          Тако ми се чини да је барем за сада, у петак 23. септембра 2016,  у 23:30.

          Диана Милошевић

 

субота, 24. септембар 2016.

Obamina najveća greška se zove VLADIMIR PUTIN

blic.rs

"BEZGLAVA DIPLOMATIJA" Obamina najveća greška se zove VLADIMIR PUTIN

Foto: Reuters

The Guardian , Vladimir Filipović , | 23. 09. 2016 - 19:26h

Najveća greška odlazećeg predsednika SAD Baraka Obame je ta što je pogrešno procenio i ujedno potcenio svog kolegu Vladimira Putina. Promašena operacija i razaranje Sirije progoniće Obamu do kraja života, to će biti njegovo nasleđe, navodi britanski "Gardijan" u svojoj analizi.

 

"Vladimir Putin nadmudrio Baraka Obamu"

Iako primirje u Siriji nije i zvanično mrtvo, teško da će ga bilo ko ponovo skinuti sa aparata za oživljavanje. Najveću grešku za tako nešto snosi američka diplomatija, koja je doživela pravi kolaps i pre nedavnog međusobnog optuživanja sa Rusima oko toga ko je razneo humanitarni konvoj, a ko je pomogao Islamskoj državi tako što je slučajno bombardovao položaje sirijske vojske, piše britanski list.

Prošle nedelje, svega par sati nakon što su Amerikanci ubila više od 60 sirijskih vojnika i tako slučajno otvorila Islamskoj državi prostor za novu ofanzivu, Samanta Pauer, američka mabasadorka u UN, svojom izjavom pokazala je koliko je zapravo Obamina administracija izgubljena i kontradiktorna.

Foto: Tanjug/AP "Obama će iza sebe ostaviti razorenu Siriju i Libiju"

Pauer je osula drvlje i kamenje po Rusiji koja je sazvala hitnu sednicu Saveta bezbednosti zbog napada na sirijsku vojsku, i nazvala taj potez "ciničnim i licemernim", optuživši Moskvu za podršku Asadu koji "sporo ubija Siriju". Ipak, SAD su uradile isto svega nekoliko dana kasnije, kada je napadnut humanitarni konvoj. Iako za razliku od napada na sirijsku vojsku, gde se krivac zna (SAD), napad na konvoj ostaje misterija jer nema dokaza ko je počinio taj strašan zločin. Ipak, to nije sprečilo SAD da pred Savetom bezbednosti upru prstom u Rusiju, kao da je to bio način da anuliraju svoju grešku. Pogrešno.

Obama je na mesto predsednika došao kao zamenik Džordža Buša, čija je politika upropastila Bliski istok i u američkoj javnosti stvorila odbojnost prema vojnim intervencijama. Obama je na krilima te atmosfere i osvojio izbore, zalažući se za mir i prestanak vojnih operacija Amerike širom sveta. Međutim, Libija ga je demantovala. Zatim je na red došla Sirija, gde je Obama očajnički pokušao da se drži svoje mirotvorne politike i pregovara sa Asadom, ali je na kraju nastavio Bušovim stopama. Kada se ojačana Rusija uključila u sukob, ne dozvoljavajući Americi da se "igra šerifa" u komšiluku, Obama je morao da pojača diplomatske odnose sa Moskvom. Ipak, to je urađeno očajno...što su rezultati i pokazali. I Barak Obama i Samanta Pauer potcenili su savez Putina i Asada.

Odlazeći predsednik SAD tako će svom nasledniku ostaviti goruću krizu, razorenu zemlju, pola miliona mrtvih i nekoliko miliona raseljenih. "Gardijan" ističe da je Obama propustio sijaset prilika da promeni ishod i natera Asada da sedne sa SAD za pregovarački sto, te da je sada "prekasno za to".

Obama: Sirija me proganja

Američki predsednik Barak Obama priznao je da ga "nesposobnost" da okonča građanski rat u Siriji "i dalje proganja".

On je rekao da smatra da je njegovo odbijanje da interveniše bio ispravan izbor.

- Uvek ima stvari za koje pomislim da bih voleo da sam bolje postupio, ali nema mnogo situacija gde pogledam unazad i kažem da je odluka koju sam zapravo doneo ili put kojim smo se kretali bio pogrešan - rekao je Obama u intervjuu sa istoričarkom Doris Kirns Gudvin.

Kao "dobar primer toga", Obama je naveo situaciju u Siriji koja ga, kako je rekao, "neprekidno progoni", prenosi AFP.

- Rekao bih da od svih stvari koje su se dogodile tokom mog predsedavanja, znanje da imate stotine hiljada stradalih, milione raseljenih, čini me da se zapitam šta sam mogao drugačije da uradim u poslednjih pet, šest godina - rekao je Obama, koji će Belu kuću napustiti u januaru 2017. godine.

On je, ipak, rekao da su opcije za svrgavanje sirijskog predsednika Bašara al-Asada bile problematične, a da su konvencionalni

четвртак, 22. септембар 2016.

Savo Štrbac: Sramno suđenje Kapetanu

novosti.rs

Savo Štrbac: Sramno suđenje Kapetanu

STIDIM se što sam Hrvat" telefonom mi je nekoliko puta ponovio Ivica iz Splita nakon prvog dana suđenja Kapetanu Draganu pred Županijskim sudom u Splitu.

Na pitanje zašto, objašnjavao mi je da su mu hrvatski novinari koji su bili prisutni u sudnici rekli da je optužnica, koju su iznosile dve tužiteljke, Živana Beroš i Sanda Pavlović Lučić, običan pamflet. Ako nisu za skoro jedanaest godina od otvaranja istrage i njegovog hapšenja mogli pronaći kvalitetnije dokaze, mnogo bi poštenije bilo da ovakvu optužnicu nisu ni podigli, objašnjavao mi je Hrvat Ivica.

A Ivica nije čovek koji simpatiše Srbe i Kapetana Dragana, pošto je i sam u jesen 1991. "okusio" vojni zatvor u Kninu.

Iste večeri sam na HTV u emisiji "Tema dana", posvećenoj početku suđenja Kapetanu Draganu, slušao komentare istoričara Ante Nazora, direktora Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata, i admirala u penziji Davora Domazeta Loše.

Istoričar je Kapetanovu krivicu video u nespornoj činjenici o njegovoj umešanosti u rat u RH, podsećajući da je počeo sa kampom za obuku paravojnih jedinica u Golubiću kod Knina, da je u nekom izveštaju iz juna 1991. naveo da je cilj da SAO Krajina bude deo Srbije i da je direktno sarađivao sa službom državne bezbednosti Srbije. Podsetio je kako je i na Međunarodnom sudu pravde potvrđeno da su tada centralističke velikosrpske snage želele zadržati Jugoslaviju ili krnju Jugoslaviju, zapravo "veliku Srbiju". Pokazivao je i neke srpske dokumente koji nedvosmisleno potvrđuju da je Vasiljković 24. jula 1991, na sastanku u Šamarici, gde se planirala akcija "Žaoka", čiji je cilj bio proterati Hrvate s područja Banije i Pounja, "imao zadnju reč".

Penzionisani admiral je objašnjavao "da su Vasiljković i te jedinice proizašle iz jednog dugoročnog plana čija je priprema trajala pet godina", koji se temeljio "na izvanrednim prilikama". Vasiljković je sudelovao i u onom delu plana koji se zvao "puzajuća agresija" na Hrvatsku i koji je bio zasnovan na "doktrini velikosrpskih osvajanja do zamišljene granice Virovitica -Karlovac -Karlobag", koju je vodio potpukovnik Radovan Radinović. To je bila bitka u prostoru, odnosno upotreba terorizma, čija je doktrina bila očistiti prostor sela, što je prvi put testirano u Glini, gde je bio kapetan Dragan, zaključio je admiral Domazet.

Doktor istorijskih nauka i penzionisani admiral očigledno nisu ni pročitali optužnicu, a ako i jesu, onda nimalo ne razumeju pojam krivične odgovornosti.

Naime, Kapetan nije ni osporavao da je učestvovao u ratu na području sadašnje Hrvatske, a tadašnje RSK braneći "svoju jedinu domovinu Jugoslaviju" na koju su agresiju "počinili domaći izdajnici i strani plaćenici", koji se sad, za razliku od njega agresora, zovu branitelji, čime je želeo poručiti celom svetu da niko ne može biti agresor prema svojoj državi.

Istoričar i penzionisani admiral, iako nisu pravnici, morali bi barem toliko znati da se Kapetanu ne stavlja na teret ni agresija na Hrvatsku ni saradnja sa službom bezbednosti Srbije ni obuka u kampu u Golubiću ni planiranje akcije "žaoka" kao ni "puzajuća agresija", već tri konkretna događaja: mučenje, zlostavljanje i likvidiranje zarobljenih pripadnika hrvatske vojske i policije u junu i julu 1991. na Kninskoj tvrđavi i u februaru u kampu "Alfa" u Bruškoj kod Benkovca, te oštećivanje i uništavanje civilnih objekata, progon stanovništva, pljačkanje imovine i ubijanje jednog civila i jednog novinara prilikom napada na policijsku stanicu u Glini, prigradsko naselje Jukinac i sela Gornji i Donji Viduševac u julu 1991.

Te inkriminacije su se nalazile i u hrvatskom zahtevu za ekstradiciju, odakle su preuzete i u odluku australijskog suda o ekstradiciji. Pošto je opšteprihvaćeno pravilo u međunarodnom pravu da se ekstradiranoj osobi može suditi samo za dela obuhvaćena ekstradicionim aktom, onda je potpuno jasno da ni u Kapetanovom slučaju ne sme doći do proširenja optužnice na neke druge inkriminacije.

Interes medija za početak suđenja, kao i prisustvo u sudnici predstavnika država čiji je državljanin, Australije i Srbije, garancija su da će suđenje biti transparentno i da će se poštovati proceduralna pravila, što uključuje i pravo na fer i pošteno suđenje. A pošto sam upoznat i sa dokazima i optužbe i odbrane, mogu ponoviti ono što sam nakon podignute optužnice u ovom istom listu napisao i u januaru ove godine - prikupljeni dokazi protiv Kapetana nisu bili dovoljni ni za optuženje, a kamoli za osuđujuću presudu.

Kao ni tada, ni sada ne tvrdim da osuđujuća presuda neće biti doneta, bar u prvom krugu suđenja. No, uveren sam da će se na kraju suđenja Kapetanu Draganu i još neko u Hrvatskoj, osim Ivice, zasramiti.

 

Politiko: Dobro došli u EUgoslaviju

b92.net

Politiko: Dobro došli u EUgoslaviju - B92.net

Brisel -- Američki “Politiko” u svom evropskom izdanju poredi raspad bivše Jugoslavije i krizu u EU pod naslovom "Dobro došli u EUgoslaviju".

Izvor: Beta četvrtak, 22.09.2016. | 12:44

Visoka predstavnica Evropske unije Federika Mogerini u UN, u Njujorku, sazvala je šefove diplomatija država Zapadnog Balkana u pokušaju da smiri razbuktavanje napetosti.

Prema nezvaničnim evropskim diplomatskim izvorima u Briselu, sastanak u Njujorku je bio "teška i sasvim otvorena razmena mišljenja" uz obećanja da će se raditi na smirivanju zategnutosti.

“Politiko”, istovremeno, piše da je posle odluke Velike Britanije da napusti Uniju "Balkan svud prisutan u novonastajućoj EU od 27 članica" i da je "izrastanje novih podgrupa u EU znak duboko lošeg stanja".

U analizi lista se navodi da je dosadašnja podela u EU na severni blok na čelu s Nemačkom i južni blok zemalja predvođen Francuskom sada osetno poremećena zbog toga što su ekonomska i politička kriza izrodile i nove podgrupe koje kao da će se dalje uvećavati.

Izlazak Velike Britanije, Bregzit, dodaje "Politiko", imao je za posledicu zbijanje redova sredozemnih zemalja (Grčke, Francuske, Italije, Portugalije, Španije, Kipra i Malte, čiji je "cilj da postave branu bloku na čelu s Berlinom kojeg krive da je prouzrokovao stalno ekonomsko tavorenje južnog bloka".

Poput pobunjeničke vojske, neke zemlje EU se jednostavno oglušuju o napore administracije u Briselu da zavede disciplinu na terenu, poput politike prema izbeglicama, ukazuje list. "Politiko" navodi da je "Srednja Evropa u međuvremenu udahnula novu snagu uspavanoj Višegradskoj grupi, koja se sad zajednički odupire nastojanjima Brisela da ih privoli da prihvate izbeglice".

"Jedna od najugroženijih zemalja zbog priliva imigranata, Austrija je uspostavila sopstveni savez, a to su Nemačka, Grčka, kandidatske zemlje na Balkanu, koje će se upravo sastati ovog vikenda u Beču", primećuje “Politiko”.

"Za sastanak je odabrano savršeno mesto - bivša kancelarija Klemensa fon Meterniha", navodi list, koji za Meterniha piše da je bio "rodonačelnik evropske državnosti".

“Politiko” napominje da ni u mirnim vremenima nije bilo lako doći do saglasja među članicama EU i podvlači da je sad "u najnovijem rastakanju institucionalnog ustrojstva EU to uvećano pomanjkanjem ubedljivog vođstva koje bi ulivalo poverenje".

"Poput pobunjeničke vojske", kako navodi, “članice se jednostavno oglušuju o nastojanja Brisela da nametne disciplinu, kao upravo kad je reč o politici prema izbeglicama".

U analizi se navodi i mišljenje direktora berlinskog Instituta za globalnu javnu politiku Torstena Benera, da je to "pokazatelj duboko lošeg stanja u EU, a činjenica je i da na veoma malom broju polja još uvek postoji šira saglasnost".

“Politiko” navodi da, recimo, Višegradska grupa ima odbojan stav prema muslimanima, a istovremeno različite poglede na odnose s Rusijom.

Članice "Vajmarskog trougla", Francuska, Nemačka i Poljska, kako ukazuje "Politiko", imaju i zajedničke i suprotstavljene stavove o raznim pitanjima, grupa sredozemnih članica nastoji da usaglasi politiku i traži zajedničke inicijative u ekonomiji, bezbednosti i politici.

“Politiko” dodaje da skoro da nema novih svežih zamisli i predloga, pa se, mada se stalno postavljaju visoki politički ciljevi, javljaju blokirajuće manjine, baš kao što se dešava s izbeglicama, ili "mlake politike za oživljavanje ekonomije".

"Pravo pitanje je kud će stalno komadanje Evrope konačno odvesti", upozorava se u analizi i dodaje da je "ono s čim se EU mora suočiti u idućim mesecima mnogo komplikovanije od kvota za preraspodelu izbeglica i zaštite granica, jer o tome se malo priča, a ‘slon u sobi’ je i dalje situacija s evrom" i strukturalni problemi u zoni jedinstvene evropske valute. "Ako evro pukne, sve se raspada", navodi "Politiko" u zaključku, citirajući mišljenje stručnjaka.

 

уторак, 20. септембар 2016.

Američka analiza: Bregzit ruši EU snove Balkana i baca ga u naručje Rusiji!

rtvbn.com

Američka analiza: Bregzit ruši EU snove Balkana i baca ga u naručje Rusiji!

Od izbegličke krize do bezbednosnih pretnji, Evropa se s najvećim izazovima suočava na zapadnom Balkanu. Zvaničnici iz Brisela smatraju da će novi talas problema doneti i Bregzit, koji je širom otvorio vrata rastućem evroskepticizmu i jačanju uticaja Rusije, piše američki portal "Bazfid".

  • Vijesti
  • Region

Utorak, 20.09.2016. | 15:56

 

"Srbija će ući u EU za vreme predsedavanja Turske", jedna je od šala koje se mogu čuti u Beogradu. Međutim, sve veća mogućnost da Srbija uopšte neće postati članica je sve samo ne razlog za smeh. Pre dve decenije zapadni Balkan bio je teren strašnih zločina, koji su uzrokovali do tada najveću izbegličku krizu u Evropi još od II svetskog rata.

Za države koje su nekada činile veliku Jugoslaviju, obećanje o članstvu u EU postalo je zvezda vodilja. To obećanje donekle je doprinelo privođenju ratnih zločinaca pravdi, piše u evropskom izdanju "Bazfida".

Dve bivše jugoslovenske republike, Slovenija i Hrvatska, već su postale članice, Makedonija, Crna Gora i Srbija kandidati su za članstvo, dok se BiH nada da će to jednog dana postati. Tome se nada i samoproklamovana država Kosovo, iako je Srbija i većina svetskih država, od kojih su neke u EU, ne priznaju.

"Strah od Rusije?"

Međutim, snovi naše i ostalih balkanskih država kandidata vrlo lako bi mogli da se rasprše, i postanu jedne od prvih "kolateralnih žrtava" Bregzita. Nakon što su Britanci rekli "zbogom" Evropskoj uniji, mnogi u regionu strahuju da bi proces proširenja mogao biti pauziran, ako ne i trajno zaustavljen, u najboljem slučaju dok EU ne reši problem Bregzita.

"Proces proširenja je kao pile bez glave. I dalje trči okolo, ali je u realnosti mrtvo", rekao je jedan bivši visoki zvaničnik srpske vlade za "Bazfid".

Posledice su veoma opasne. U tom limbo stanju, najveći rizik za region je širenje ruskog uticaja, dodao je anonimni sagovornik.

"Rusija oseća slabost. A kad oseti slabost, ona napada" rekao je jedan od savetnika mađarskog premijera Viktora Orbana "Bazfidu".

U jeku britanskog izlaska iz EU, entuzijazam prema EU je splasnuo, naročito među mladim stanovništvom u Srbiji. Fraza "glava nam je u EU, ali srce nam je u Rusiji" često se može čuti među mladima. Na nivou celog regiona, najmanje jedna trećina protivi se integraciji sa Zapadom, izjavio je nedavno crnogorski premijer Milo Đukanović.

Među pravoslavnim svetom u Srbiji, Crnoj Gori i BiH, Rusija je razumljivo na prvom mestu. A što se tiče političara iz regiona, čini se da je njima daleko privlačnija politika kakvu vodi Vikotr Orban, nego ona koju predlaže Brisel. Lideri u regionu sve više se okreću nacionalističkoj retorici kako bi pridobili glasove, piše "Bazfid".

Portal se ponovo vraća na razgovor sa "neimenovanim srpskim zvaničnikom", i ističe njegove reči koje odnos Srbije i EU opisuju kao "međusobnu obmanu".

"Čak i da je to istina, obmanjivanje je odgovaralo obema stranama. Stabilnost u, i dalje fragilnom regionu je koliko-toliko uspostavljena, a uspešni koraci, koliko god spori i mali bili, su ipak napravljeni."

Balkan je jedan od ključnih regiona za EU, koji je Briselu potrebniji nego ikada pre. Jer, kredibilitet Evropske unije je značajno opao. Migrantska kriza, ponašanje Redžepa Erdogana, Viktora Orbana i drugih samo pokazuju da se Briselu i te kako može reći "ne".

"Rusija deluje propagandom"

"Bazfid" se u svom tekstu, iako govori o Balkanu i EU, čini se više koncentrisao na žestoku kritiku Rusije, te spominje i "najmoćnije oružje Kremlja - medijsku propagandu".

"Moskva utiče na srca ljudi na Balkanu, u čemu veliku ulogu igraju njihovi mediji, pre svega Raša tudej. I prema rezultatima, takav metod deluje. Većina Srbija veruje da je Rusija najveći donator Srbiji, a zapravo nije ni u prvih pet. Štaviše, Srbi ruski gas plaćaju skuplje nego Nemci, ali ljudi to ne vide. Vide samo zajedničke vojne vežbe i ćebad koju Rusi doniraju", tvrdi evropsko izdanje američkog portala.

"Bazfid" se ne zaustavlja na tome, već spominje i "Sputnjik", ruski medij koji naziva "produženom rukom Kremlja u Srbiji", kao deo "strategije popravljanja ruskog imidža", iako ne spominje da američki mediji dosta duže rade isto to u Srbiji.

Pored anonimnog srpskog, mađarskog i britanskog sagovornika, "Bazfid" je pronašao i jednog iz Rusije. Štaviše, državnog zvaničnika. On je za američki portal ispričao da Rusija ne vidi ništa loše u proširenju EU, te da zapravno ni nema ništa protiv Evropske unije, već naprotiv. Ali, smatra da do proširenja u ovom momentu neće doći.

"EU je ekonomski i politički veoma oslabljena. Svi znaju da u skoroj budućnosti neće biti prijema novih članica", rekao je ruski sagovornik.

Sukob Turska-EU proizveo je pomirenje Moskve i Ankare

I dok Evropska unija i Turska tiho ratuju oko statusa izbeglica, predsednici Putin i Erdogan rešili su da zakopaju ratne sekire i ne samo povrate dobre stare odnose, već ih i dodatno prodube i poboljšaju, razgovarajući čak i o slobodnoj trgovinskoj zoni između dve zemlje. Prema nekim teorijama zavere koje se zasnivaju na "nepoznatim diplomatskim informacijama", ruski obaveštajci su bili ti koji su upozorili Erdogana da mu se sprema puč.

Aida Vračić iz nemačkog Instituta za međunarodne i bezbednosne poslove kaže da obnavljanje ovog saveza može biti vrlo loše za Balkan, i smatra da ove dve emlje i te kako žele svoj deo kolača u ovom regionu.

"Turska pre svega cilja BiH, gde je oko polovine stanovnika muslimanske veroispovesti", rekla je Vračić za "Bazfid".

Portal se ponovo vraća na izjave "neimenovanih zvaničnika".

"Čak je i jedan mađarski zvaničnik istakao da je i sam Erdogan svestan da Turska nikada neće ući u EU, pa se zato bori za uticaj na svim ostalim poljima. Štaviše, rekao je da Turska želi ponovno uzdizanje Otomanskog carstva u kulturološkom smislu. Pored toga, islamski radikalizam preti da razori Bosnu", piše američki portal, i nastavlja:

"Region je u teškoj situaciji. Makedoniju potresa korupcionaški skandal, BiH je i dalje pod protektoratom iako se rat završio pre dve dekade, a ni ostalim zemljama baš ne cvetaju ruže. Dodajte Bregzit na sve to, i činjenicu da iz ćoška stoje populističke zemlje poput Poljske i Mađarske, i dobićete jednu veoma nezgodnu mešavinu".

Izvor: Buzzfeed/Blic


Foto: buzzfeed.com, Rebecca Hendlin/Promo