недеља, 20. октобар 2013.

EMIR KUSTURICA: Nemačka mora da se opere od masovnih zločina, a Srbi su pogodan “sapun” za to

EMIR KUSTURICA: Nemačka mora da se opere od masovnih zločina, a Srbi su pogodan "sapun" za to

Objavljeno: 20/10/2013

Ekipi filma "Na mliječnom putu" oblačno nebo nad Hercegovinom "ukralo" je dve nedelje snimanja. Pod svodovima kamenih zdanja Andrićgrada, iščekujući sunčaniji dan, Emir Kusturica vedri vetrom reči: smenjuju se bića ljudska i mitska, vremena istorijska i buduća, mesta nastajanja i umiranja civilizacija. Monika Beluči ulazi u kožu mlade Anastasije Mirković, čuveni reditelj postao je pravoslavni monah, Matija Bećković prati trag mitske zmije, Šekspir sreće braću Marks, Olbrajtova se bavi Principom, Izetbegović ne može bez šehita Komšića, kao što Srbi više ne mogu dalje bez sebe samih…

Razgovor se zapodenuo u pauzi snimanja zbog iznenadnog viška tame i vremena: bez sunca nema kinematografije, tako kaže Kusturica.

- Snimanje filma "Na mliječnom putu" zastalo je na polovini. "Filmski radnici" zbog nedostatka sunčeve svetlosti pate od nedostatka vitamina D, a kamera najviše trpi: trska i nebo ne prelamaju se u vodi isto po oblačnom i sunčanom danu. Čekamo da se uspostavi pravi kontrast, pa da nastavimo. Pet godina je prošlo od kada sam snimio poslednji film, jer nisam verovao da najnovije digitalne kamere mogu da dosegnu kvalitet koji želim. Tek me je nova kamera "ari aleksa" uverila da može proizvesti željenu sliku, ali čak i njoj trebaju odgovarajući vremenski uslovi. Do kraja godine ćemo snimati koliko budemo mogli, ako nam uspe, imaćemo premijeru u Kanu. Ako ne bude tako, prvo prikazivanje ćemo pomeriti. Treba reći da su proizvođači filma "Pin bol" iz Londona u koprodukciji sa jednom meksičkom kućom i kompanijom "Mliječni put – Trebinje".

Kako je uopšte rođena ideja za "Mliječni put"?

- U deduktivnom procesu, tako što sam u glavi imao kraj, a onda sam krenuo prema početku. Gradim od krova, od priče o pravoslavnom monahu. Nju sam stvorio iz potrebe da progovorim o dobroti, a to nije lako iz više razloga. Prvo, mi imamo običaj da za dobrog čoveka kažemo: "Vidi ovo zlo". Drugo, ceo naš svet je postavljen naglavačke, Veliki brat i njegov rođak su čitave narode doveli do kolapsa, od sveta su napravili đubrište, a svima nama preostalo je da prihvatimo da smo tek komad otpada. Svako ko načelno prihvata ovakvu podelu uloga uključuje se u poredak nove paganske civilizacije. Ona uspostavlja ne samo kraj ideje o narodima, već i kraj ideje o ljudskim bićima. Nadam da će moje iskustvo i stvaralačka strast dovesti do povoljnog ishoda za gledaoce, jer moj film stoji na suprotnoj strani, brani ljudskost, koristeći arhetipove dobra, lepog i uzvišenog.

Šta je uopšte savremeni film?

- Posle informatičke revolucije internet je postao društvena arena. Kada bi u Los Anđelesu pitali gledaoce kakve bi im projekcije odgovarale, odgovor bi bio jednostavan: "Želimo internet-projekcije, da uz gledanje možemo da telefoniramo." Film će zato najverovatnije završiti kao opera: gradovi će imati po jedan veliki "klasični" bioskop, a sve ostalo će biti u znaku "gedžeta". Intelektualna i emocionalna komponenta filma će nestati.

Predeli od kojih zastaje dah imaju svoj kontrast u zapletu, ratno nasilje je važan segment filma. Nasilje je i dominantna filmska tema kraja 20. i početka 21. veka, kako ste ga vi "secirali"?

- Zabluda je da su filmovi "secirali" nasilje, oni su ga pokrenuli, a u periodu o kom govorite potpuno ga preveli iz fikcije u stvarnost. Svi blokbasteri to čine. U moje vreme deca su se posle projekcija vesterna makljala, a kada je Brus Li ušao u bioskope, posle prikazivanja stradali bi svi saobraćajni znakovi na putu od bioskopa do kuće. Danas se "ubije" 500 ljudi u jednom filmu. To je naročito opasno kada veći deo sveta s teškoćama uviđa razliku između virtuelnog i stvarnog života. "Na Mliječnom putu" je film o ljubavi u ratu, on seže do arhetipa čoveka, žene, zmije, kroz zaplet u kome par beži od nasilja i potere, a završava se monaškim danima glavnog junaka Koste, to je ishodište priče. Da bi takav film opstao u ambijentu o kom smo govorili, koristim ranije pronađeni delotvoran postupak, kombinovao sam Šekspira i braću Marks. To je žanr sastavljen kombinovanjem svih drugih.

Biblijski motiv zmije igra važnu ulogu u filmu, na koji način?

- Pre nego što je u raju nagovorila čoveka i ženu na greh, zmija je bila mesopotamski bog. Odatle se "preselila" u Stari zavet. Pitom kao golub, mudar kao zmija, tako piše u Novom zavetu. Kod nas su o zmijama najbolje pisali Matija Bećković i Desanka Maksimović. Bećković kaže da je ona zmija koja nas je nagovorila na greh krenula sa nama u ovaj svet, nikada nas nije napustila. A mi se nje sećamo kao davno prošle opasnosti, koja može pobuditi osećaj religioznosti ili bajkovitosti, ali se ne shvata ozbiljno. Kroz istoriju čovek je ostvario civilizacijski poduhvat, dokazao je da je najveća zver, nema mu ravne. Deo scenarija, taj koji se odnosi na zmije, nalazi se u jednoj od priča iz moje knjige "Sto jada"…

Da li će i originalna muzika i ovog puta biti važan segment filma?

- O tome brine Stribor, već imamo dobre teme, jedna je izvedena iz kratkog filma o monahu. Tegleći tovar kamena on se penje na vrh planine, a muzika je sada oplemenjena izražajnijom ritmičkom sekcijom, udaraljkama i dečjim horovima… Muzičkim i filmskim poklonicima biće interesantna i muzička varijanta prepeva "Ženidbe Maksima Crnojevića" Laze Kostića.

Novija ratna istorija vreme je u kom se sreću Anastasija Mirković Mlada (Monika Beluči) i glavni junak Kosta (Emir Kusturica). Da li je Kninska Krajina zaista poprište ratne drame?

- Kninska Krajina "pokriva" biografiju Anastasije Mirković Mlade, ona je ćerka iz mešovitog italijansko-Srpskog braka, a na početku sukoba našla se u Krajini zbog sudske ostavinske rasprave, posle smrti oca. Tu je zatiče rat, a njeno bekstvo od potere i traganje za identitetom okosnica su zapleta…

Javlja se u filmu još jedna istorijska slučajnost i paralela – snimili ste scenu masakra svatova. Da li je reč o ubistvu na Baščaršiji i spaljivanju zastave SPC 1. marta 1992. godine?

- Ne. Slučajno smo se zadesili u Klobuku, najstarijoj naseobini na prostoru Bosne, a o kojoj istorija još nije dala dovoljno podataka. Pod temeljima srednjovekovnog grada nalazi se grob "posečene svadbe", grob svatova koje je ubila neka neprijateljska sila, a samo su kosti ostale da svedoče o neobičnom događaju.

Neprihvatanje da vas svrstaju u projekat "Ko je ko u Bošnjaka" na početku rata, kao otkrivanje vaših korena, i dalje su trn u oku sarajevske političke elite. Tako je i snimanje filma na trenutak postalo politička tema, kada su čelnici BiH uskratili vojnu opremu koja je trebalo da posluži kao rekvizit. Kako se to završilo?

- Oprema nam na kraju nije uskraćena, o tome smo dobili i zvaničnu potvrdu. Dogodilo se to da su manekeni multietničke BiH iz Sarajeva, gde populacija Kineza danas premašuje broj preostalih Srba, pokazali pravo lice: to su netrpeljivi etnomrsci iz 17. veka. Takvi su u stanju da jedno krštenje, ovaj put moje, pretvore u izdajnički čin. Ja sam otišao u Njujork iz Sarajeva 1988. godine, u svet gde se ljudi svakog dana susreću sa novim idejama i njima se okreću. Tamo pravoslavni konvertiraju u budizam, katolici postaju ateisti, danas se pravoslavci javljaju u Argentini… Svako se prema svojim radostima i tugama skrasi u duhovnom središtu koje smatra svojim. A kada sam ja ispričao priču o svom poreklu, o Babićima iz Hercegovine, kada sam kršten, to je smetalo Sarajevu usred gradnje 100 novih džamija. Samo što sam ja pretežak politički zalogaj za člana predsedništva BiH Bakira Izetbegovića i njegovog šehita predsedavajućeg predsedništva Željka Komšića. Od Ustikoline pa do krajnjeg severa taj Bakir nikome ništa ne predstavlja, ali je za jedno važan: on je islamski ekstremista, njega drže na visokom političkom položaju da destabilizuje Balkan kada se za to ukaže potreba i prilika. To jeste opasno, ali stvaranje jednog filma ovakvi likovi ne mogu osujetiti.

Kanska premijera je neizvesna jer je još dosta posla pred vama. Kako danas doživljavate filmske festivale?

- Venecija je, godina 1881. Po "Lava" za film "Sećaš li se Doli Bel" otišao sam u uniformi JNA. Italo Kalvino, jedan od mojih omiljenih pisaca, dodeljivao je nagrade. Mučio se na pozornici da pravilno izgovori moje ime. Neko mu je pomogao, pa se ipak začulo i to: "Kusturica". Kada se ceremonija završila, pitao sam jednog novinara: "Jel' sad gotovo ili ću morati još da šetam po ovim festivalima"? Odgovorio je: "Imaš zlato, dovoljno ti je za ceo život." Pokazalo se da sam uvek plesao po ivici, sa jedne strane bila je prošlost filma, a sa druge moja poetika u kojoj se sreću Šekspir i braća Marks. Sada sam festivalski veteran. Kao kada su na Koševu igrali veterani Sarajeva i Želje: sve je sporije, tromije i sa manje strasti. Tek kada završim film "Na mliječnom putu", biće i nove energije za festivale.

Posle nagrađivanih i prevođenih knjiga "Smrt je neprovjerena glasina" i "Sto jada" u izdanju "Novosti", možemo li očekivati novi naslov?

- Pišem novu knjigu, reč je o "Zapisima iz andergraunda". Naslov je parafraza "Zapisa iz podzemlja" Dostojevskog. Osnova na kojoj knjiga nastaje je moj dnevnik stvoren tokom snimanja "Podzemlja". Postoji fama, izazvana velikom čitanošću mojih knjiga, da su one kod publike dobro prošle samo zato što sam poznata ličnost koja piše o sebi. Ovaj put bavim se drugima, jer je dnevnik nastajao u uzbudljivom vremenu za sve nas. Neka me malo kritikuju što pišem i o drugima…

Da li će Andrićgrad biti završen do Vidovdana 2014. godine, na stotu godišnjicu Sarajevskog atentata?

- U Andrićgradu ulazimo u uzbudljivu fazu, završavamo hotel i školu, 80 odsto svih planiranih poslova je urađeno, a sada očekujemo pomoć Vlade RS da bismo završili pozorište, gde ćemo na Vidovdan iduće godine postaviti operu "Na Drini ćuprija". Početkom idućeg meseca Andrićev institut biće domaćin naučnog skupa "1914.", dolaze nam gosti sa Harvarda, iz Rusije, naši istoričari…

Živimo u pravoj globalnoj "poplavi" knjiških i novinskih naslova o početku Velikog rata i Gavrilu Principu.

- Kada Madlen Olbrajt, poznata po izreci "možda smo prekršili međunarodno pravo, ali smo ljudima efikasno pomogli", hvali neke od ovih "istorijskih" knjiga, vreme je da se pozabavimo relevantnim istorijskim izvorima. Istorija nas uči da su imperijalističke težnje dovele do rata, kao što čine i danas: lokalne požare raspiruju zarad ostvarenja strateških ciljeva. Srbi treba da znaju – Nemačka ima potrebu da se opere od masovnih zločina, Srbi su joj pogodan "sapun" za to, a imaju i ruke "Druge Srbije" da obave prljav posao. Tako se desilo da je njihov istoričar Fišer odavno utvrdio da je za Veliki rat kriva Nemačka, a pre neki dan "Di velt" piše kako su krivi Srbi i Rusi. Ali, mi imamo individualce koji su promenili svet. Savremenoj civilizaciji, njenoj nauci, kulturi dali smo najveće sinove i kćeri. Srbi moraju koračati napred spokojno, vrednost naučne istine je neprolazna. Zato će se Andrićev institut pod okriljem vlada RS i Srbije baviti proučavanjem prošlosti s namerom da trasira naše buduće puteve.

(Novosti)

 

▶ ОДНОС ПРЕМА СРПСКИМ ЖРТВАМА У СУКОБИМА ТОКОМ 20. ВЕКА - YouTube

Писмо Борису Тадићу и Војиславу Коштуници поводом избора на КиМ 2004. године

Писмо Борису Тадићу и Војиславу Коштуници поводом избора на КиМ 2004. године

 

Патријарх Павле   

субота, 19. октобар 2013.

03. октобар 2004. године

Његовом превасходству

Борису Тадићу, председнику Републике Србије

Његовом превасходству

др Војиславу Коштуници , председнику Владе Републике Србије

Уважена господо,

Обраћам вам се обојици као Патријарх српски, у чијој скромној личности и апостолској служби, звање Архиепископа пећког и канонски и историјски претходи достојанству Патријарха српског. Обраћам вам се и као епископ Српске Православне Цркве који је на Косову и Метохији у епископском чину служио тридесет и четири године, који је покрајину много пута препешачио уздуж и попреко и који, то слободно могу рећи, тамошње прилике и неприлике добро познаје већ више од пола века.

Обраћам вам се, најзад, и као човек који је претходних година, у најбољој намери, и у име Цркве и у своје лично име, позивао српски народ Косова и Метохије да учествује на изборима, у политичком животу и у привременим институцијама власти у својој покрајини, у знак добре воље и спремности да заједно са својим суграђанима албанске народности и заједно са свим осталим етничким заједницама гради темеље заједничке будућности у миру, слободи, демократији и равноправности. С тим у вези, подсећам вас и на став Српске Православне Цркве, једнодушно и једногласно изражен на недавном заседању Светог Архијерејског Сабора, да " Црква начелно подржава - свуда, па и на Косову и Метохији - демократско право учешћа на изборима".

 

Сада, међутим, после недавних апела Светог Архијерејског Сабора и Светог Архијерејског Синода, апелујем на вас обојицу и лично, као предстојатељ Цркве, односно као председник Сабора и Синода: за име Бога, не позивајте остатак прогоњеног и мученичког српског народа на Косову и Метохији на изборе за органе тамошње власти! Не позивајте га, па ма ко вас на то наговарао или присиљавао! Јер, нас недавни Сабор је, после начелног афирмативног става о учешћу на изборима, одмах у продужетку, свима који заговарају безусловни излазак Срба и мањинских верско-етничких заједница на заказане октобарске изборе, поставио кључно питање: "У којој држави на свету се може захтевати излазак на изборе под условима у којима су људи лишени не само елементарне безбедности и основних људских права, па и права на слободу кретања, него и самог права на живот?". На то питање, на које такозвана међународна заједница и њена оружана сила на Косову и Метохији не желе или не могу да одговоре, Сабор, у име хришћанских начела и вредности, одговара овако: "Роба треба најпре ослободити ропског положаја који му је наметнут и извести га из тамнице да би се он могао слободно понашати и слободно бирати или бити биран".

Имајући у виду жалосну чињеницу да до овога часа нема никаквих међународних институционалних гарантија да ће излазак Срба на изборе и њихово какво-такво учешће у органима власти пружити безбедност српском народу и осталим неалбанцима у Покрајини, омогућити повратак прогнанима и очувати целовитост државне територије, питамо се: зар претходна искуства не сведоче да би крајњи исход српског ућешћа могао бити дијаметрално супротан наведеним позитивним очекивањима? Зар је потребан наш пристанак на нашу пропаст, дугорочну или коначну, свеједно?

 

Ко то уопште има право да вапијуће безакоње прогласи за правни поредак, статус друштвених парија за нормалан положај у друштву, а терор за нормално функционисање демократских институција? Ви, господо председници, знате да смо раније позивали Србе на изборе, а уследио је мартовски погром. Знате колико је Срба убијено, отето и прогнано од почетка међународне управе Косовом и Метохијом; знате колико је домова и храмова спаљено и порушено.

Знате за обећања на највишој европској и светској равни да ће макар они у марту уништени домови и храмови бити обновљени, а злочинци приведени правди. Знате, међутим, а знамо и сви, да домове и храмове нико не поправља, готово сви злочинци су и даље на слободи, а прогнаници су мање-више заборављени, да не кажем отписани. Подсећам вас успут и на то да су косовско-метохијски Албанци до пре само неколико година, притом живећи у неупоредиво бољим условима него њихови српски суседи данас, не само одбијали да учествују на изборима него и бојкотовали све органе власти, читав државно-правни поредак. Па ипак, њих нико није уцењивао, а на њихове политичке вође нико није вршио притисак. Поређење и закључци намећу се сами.

 

Обраћам вам се, господо председници, овим јавним апелом искључиво из духовно-пастирских разлога и због егзистенцијалних невоља своје пастве, свога народа, своје духовне деце. Вас обојицу и вашу одговорну јавну службу у једнакој мери уважавам. Никад ништа у животу нисам творио или говорио са политичком мотивацијом, а сада, са навршених деведесет лета, сигурно не почињем да то чиним. Када би православни Срби данас на Косову и Метохији били тлачитељска већина, а Албанци обесправљена, угрожена и угњетена мањина, и тада бих упутио овакав апел. По Светом Писму, Бог не гледа ко је ко него све народе и све људе једнако љуби и све позива на спасење и вечни живот у заједници љубави Божје. Смемо ли ми људи претендовати на то да боље од Свеблагога Бога знамо шта је за све и сваког најбоље или, просто, шта нам је свима једино потребно?

У овом одсудном тренутку, по овом пресудном питању, покажите врхунску одговорност и братско јединство, већ показано у Народној скупштини Србије, а пре тога у души васцелог православног српског народа.

Рекох и душу спасох.

Бог вас благословио!

Патријарх српски

+ Павле

 

Пристигли коментари (32)

Top of Form

Пошаљите коментар

Bottom of Form

 

 

уторак, 15. октобар 2013.

Nikola Aleksić: Invazija bubamara u Beogradu - nastavak biološkog rata NATO-a

Nikola Aleksić: Invazija bubamara u Beogradu - nastavak biološkog rata NATO-a

 

Srna - 15.10.2013 15:40

BEOGRAD - Predsjednik Ekološkog pokreta Srbije Nikola Aleksić tvrdi da se biološki rat protiv Srbije nastavlja i da su narandžaste bubamare, koje su se u velikom broju pojavile u nekim beogradskim naseljima, ubačene u namjeri da se poremeti prirodna ravnoteža i uništi autohtona i korisna crvena bubamara.

On je u izjavi za Srnu upozorio da je narandžasta bubamara, koja je agresivna i uklanja korisnu "domaću" bubamaru, samo jedan od insekata i gmizavaca u rukama NATO-a i onih koji žele njihovim djelovanjem uništiti Srbiju.

"Ubačena je nova vrsta bubamare koja menja prirodnu ravnotežu sa onom pravom bubamarom koja je istinski korisna i omiljena", naglasio je Aleksić.

U prilog tome podsjetio je na veliku najezdu puževa golaća, koji su do sada bili nepoznati i koji uništavaju plastenike širom Srbije, kao i na rojeve skakavaca koji su ovog ljeta opustošili borski kraj.

"Bor su tokom čitavog leta opsedali oblaci skakavaca, koji su išli samo drumom, tako da su kola klizila po njima, a čuli su se takvi zvuci da je ljude podilazila jeza", rekao je Aleksić.

On je ukazao da su ekolozi Srbije pokušali više puta da upozore vlasti Srbije da se protiv zemlje vodi otvoreni rat radioaktivnom i hemijsko-biološkom metodom, ali da su naišli na ignorisanje i podsmijeh.

Aleksić smatra da se Vojska i rukovodstvo Srbije "ne stavljaju u odbranu zemlje, čime radikalno krše Ustav", te da će zbog toga morati odgovarati građanima.

"Oni su dozvolili da nas zaprašuju, nelegalni uvoz genetski modifikovane hrane, a uskoro će legalizovati njenu proizvodnju. Tome mora i doći kraj", zaključio je Aleksić. 

http://www.nezavisne.com/novosti/ex-yu/Nikola-Aleksic-Invazija-bubamara-u-Beogradu-nastavak-bioloskog-rata-NATO-a-213873.html

четвртак, 10. октобар 2013.

ALEKSANDAR VUČIĆ : PROMENIĆU SRBIJU ALI NAS SRBE TEŠKO

PROMENIĆU SRBIJU ALI NAS SRBE TEŠKO

Izvor: Nedeljnik, 10/10/2013; Strana: 20

 

BORIĆU SE ZA SRBIJU KOLIKO MOGU. VAŽNO JE DA POKUŠAMO NEŠTO SUŠTINSKI DA PROMENIMO. OD TOGA ŠTO ĆEMO PRODUŽAVATI OPSTANAK NA VLASTI POLA GODINE ILI GODINU IZ OVOG ILI ONOG RAZLOGA NEMA NIŠTA. U TOME NEĆU DA UČESTVUJEM. MENI TO NIJE POTREBNO, KAŽE U VELIKOM NACIONALNOM INTERVJUU NENADU ČALUKOVIĆU I VELJKU LALIĆU PRVI POTPREDSEDNIK VLADE SRBIJE I TRENUTNO NAJMOĆNIJA OSOBA U ZEMLJI ALEKSANDAR VUČIĆ FOTOGRAFIJE IGOR PAVIĆEVIĆ

Ekonomska situacija je vrlo teška i to ne treba kriti. Mi smo decenijama trošili ono što nismo zaradili, i to sad sve dolazi na naplatu. Kad vam zemlja za četiri godine poveća zaduženost sa 30 na 60 odsto BDP, kad istovremeno svake godine imate povećanje fiskalnog deficita, pad industrijske proizvodnje, onda rezultat mora da bude takav da jedino možete da preduzimate bolne i teške rezove.

Nije lako kad bilo kome oduzmete deo primanja, a on misli da je zaslužio i više od toga jer se teško živi. Ali, to mora da se desi. Nema tu više nikakve filozofije. Penzioneri će naravno ostati netaknuti, kao i ljudi koji primaju manje od 60.000 dinara. To je jednostavno strukturno dobra mera koju podržava MMF jer ne dira u ono što je najzdravije. Mi ne diramo privatni sektor koji je najzdraviji deo društva. Ovde se oduzima ono što je bio nedozvoljeni deo potrošnje. Direktor koji ima 200.000 dinara platu, imaće sada zaradu od 167.000. On s tom sumom može da živi kao sa 200.000 dinara, a znate li kolika je to ušteda za budžet kaže u ekskluzivnom intervjuu za Nedeljnik prvi potpredsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić.

Zar to nije novi udar na srednju klasu, intelektualce? Ne. Ovde se ne gađa srednja klasa. Ko ima platu 70.000 dinara, za njega su to minimalna izdvajanja. Ne možete da kažete da je srednja klasa onaj ko ima platu veću od 120.000 dinara. To je udar na njih. Srednja klasa su privatnici koji vuku zemlju napred... Ali i profesori, lekari, sudije, tužioci...

Najveći deo prosvete nam prima platu do 60.000, i to se na njih uopšte ne odnosi. Ovom merom je obuhvaćeno 179.843 ljudi, ali od toga najveći broj, oko 130.000, ima platu do 80.000 dinara, što znači da je to minimalno: na zaradu od 70.000, to je 2.000 dinara, od 80.000 je 4.000 dinara, od 90.000 je 6.000, i na platu od 100.000, to je 8.000 dinara. To se jednostavno neće osetiti. Ova mera najviše pogađa političare, ljude postavljene na različite visoke funkcije, direktore javnih preduzeć a, pomoćnike ministara, zaposlene u RRA... A ja ne mislim da su oni srednja klasa. Ali, naravno, da budem otvoreniji i da kažem nešto što političari ne bi rekli nemamo izbora. Zahtev MMF je bio da idemo na zarade od 40.000 i tako bi upravo udarili na srednju klasu. Ovo je nešto što smo morali da uradimo. I kraj. Imate litar vode pa ne može od njega da se napije 50 ljudi. A deset ljudi ipak može nešto da popije od tog litra i utoli donekle žeđ. U javnom sektoru to može da prođe, jer je bolje da ti ljudi ne dobijaju otkaze nego da nastave da rade. Očekujem da će u sklopu te reforme razumeti da moraju da pokažu veći trud i angažman. Razmišljam o sastanku sa svim zaposlenima u javnoj upravi, da svima stavimo do znanja kako mora da se radi u javnoj administraciji.

Da li je to samo početak reformi? Jer, u svetu se već godinama priča da štednja nije najbolje rešenje, već razvoj. Koje su tu mere?

Te teorije stalno slušam. To je bila Miškovićeva teza, koja možda nije sasvim tačna da ne treba da se štedi, nego narodu treba podeliti kredite da troši što više, jer će to povećati domaću tražnju, podići domaću privredu, obavezati ljude da kupuju domaće proizvode... To ne zvuči nelogično, međutim, nije sasvim realno. Mi moramo i na troškovnoj i na prihodnoj strani budžeta da pravimo nove stvari.

Koje tačno?

Na troškovnoj, jedna od ključnih mera jeste smanjenje subvencija pre svega za naša preduzeća u restrukturiranju, za neka javna preduzeća. Za Železnicu smo izdvajali između 150 i 200 miliona evra. Srbijagas nam je rak-rana. Bukvalno. Postoje čak neke jezive stvari koje ne smem da vam kažem javno. Ne zato što se plašim Bajatovića, Srbijagasa ili bilo koga u ovoj zemlji, već zato što je to loše za zemlju da kažem.

Da li je zbog toga ugrožen projekat Južni tok?

Ne mislim da je ugrožen. Imamo bezbroj problema sa subvencijama, javnim preduzećima, njihovim nesolidnim poslovanjem. Oni su u prethodnom periodu dobijali naloge idi kupi Agroživ, idi kupi Srpsku fabriku stakla. Ljudi nisu bili normalni. Kakve veze ima Srbijagas s tim biznisom! Ali, valjda su tako radili da bi prikazali lažnu sliku. Bolje je bolestan biznis ugasiti i napraviti zdrav nego sve vreme one firme koje su u stanju da im je potrebna eutanazija, održavati u životu i uništavati mnogo veći organizam. To je jedan od ključnih problema. Nemam iluzije da je lako graditi populističku priču protiv mera Vlade Srbije. Ali, ako ništa, sreo sam jednog čoveka koji je zadovoljan, koji mi je rekao: „Hajde da nešto preduzmemo po tom pitanju." To je Dušan Kovačević. Čovek je došao prvi put kod mene i rekao mi: „Ja umem da prepoznam glumce. Super je to uraditi. Ja sam znao bivše naše predsednike od Miloševića pa nadalje, i znam ko su glumci, a ko nisu. A ti nisi." I onda mi kaže Kovačević: „Kako je moguće da Narodno pozoriš te ima 860 zaposlenih, a Zvezdara teatar samo 20?" I ja se to pitam. A imaju isti broj predstava, isti broj posetilaca. U čemu je onda problem? A vi sada da kažete: „Hajde da otpustimo samo 50-60 u Narodnom pozorištu", cela država bi nam skočila na glavu i rekla bi:

„Aha, eno ih otpuštaju, a mi smo protiv otpuštanja." Zato što kod nas ne postoji logika zdravog biznisa, kod nas ne postoji priča o profitabilnom biznisu, kod nas ljudi ne razumeju da smo završili sa socijalizmom i socijalistič kim samoupravljanjem, nego da živimo u kapitalizmu i da moramo da se ponašamo tako što ćemo da trošimo koliko imamo.

Da li je to ta nova vizija Srbije koju nudite? Gde vi vidite zemlju za četiri, a gde za osam godina?

Da, samo nisam siguran da će to biti ostvareno zbog nedovoljne snage i velike neverice Srba u bilo kakve promene, u bilo kakvu želju da se neke mere izguraju, da se negde nešto napravi. Jer, pre nego što je bilo ko čuo kakve ćemo mere da donesemo, novine i televizije su bile pune kritika. Najsmešnije mi je bilo prošle nedelje kad B92 pravi anketu jeste li protiv mera vlade. I naravno, svi su protiv mera, a niko nema pojma koje su to mere i protiv čega su. Ne mogu da verujem, da sam to video na Hepi televiziji, pa da kažem „u redu", ali to sam gledao na B92. To govori o našem negativističkom pristupu, cinizmu, sarkazmu, o tome da budete protiv svega. Uvek.

A šta vam kaže na sve to MMF?

Razgovarao sam s ljudima iz MMF dva sata. Užasno težak razgovor. Nekako su oni teški, taman koliko i ja. Tu se niti ko osmehne, niti ima tu nečeg ljubaznog među nama. Najhladnija moguća pristojnost s najjezivijim uslovima i zahtevima s obe strane. Ali, ljudi iz MMF su u pravu. Oni navode da ćemo, ako se ovako nastavi, za godinu dana ovde imati Argentinu. A šta to znači? To znači da ne bismo imali više novac za vojsku i policiju, haos na ulicama, da ne bismo imali za lekove u državnim i privatnim apotekama. Imali bismo bukvalno upadanje po svim prodavnicama. Čak su postojale ideje da se ide na laki bankrot, ali smo odustali od toga, rešili smo da oporavimo Srbiju. Ove naše mere su mere za spas ekonomije, mere za spas Srbije, iako znam da će one spasti opoziciju, a nas sasvim sigurno uništavati. Zato što je mnogo važnije šta će se dogoditi u zemlji, nego šta će se dogoditi s političkim strankama na vlasti.

Da li ćete ulaskom u ekonomiju ugroziti tu veliku popularnost koju imate? Ili se plašite da ćete na tom putu ostati sami, kako je u intervjuu Nedeljniku rekao Dušan Kovačević, kojeg ste pomenuli?

Znate li koliko sam dobio poruka od raznih PR stručnjaka, od ljudi koji mi stvarno ili tobož pomažu, koji su mi rekli: „Nemoj da se mešaš u ekomoniju, nemoj da preuzimaš odgovornost za to, pusti to ovome ili onome." Odgovorio sam: „Tako ste mi rekli oko Kosova, tako ste mi rekli oko svake teme, ali sam uveren da bar dobar deo ljudi razume šta je neophodno uraditi." Razumem da mnogi ne žele da gledaju u budućnost i prave planove za 2016, već samo šta će da urade za dva dana ili dva meseca.

Tako je bilo kad su prvi put bili potrošački krediti, odmah je 1,2 miliona ljudi uzelo te kredite od 5.000 evra i potrošili ih na letovanja i kupovinu veš-mašina. Niko to nije uložio u biznis, jer niko ne razmišlja o biznisu. Kod nas se čeka da ti država obezbedi posao. Pogledajte samo komentare političkih stranaka kako država nije obezbedila posao. Ali nije to posao države. Zadatak države je da ti obezbedi uslove da ti možeš da nađeš posao. Tu ima mnogo nekorektnog odnosa u politici, ali nešto sam naučio, i sam se nekad tako ponašao. Da ne budem licemer i da to ne kažem sebi. Ne mogu da kažem za period poslednjih četiri-pet godina, ali ranije svakako. Moraš da kažeš ljudima kakve stvari jesu i šta planiraš da uradiš, ma koliko to bilo teško i nekome se ne sviđalo. Moramo sebe da naučimo da radimo više, napornije. A ako ne budemo u stanju, nismo ni prva zemlja koja je propala, niti bilo šta drugo. To što će neko da ode s vlasti nije nikakav problem.

Danas vi nemate konkurenciju na listi najpopularnijih političara. Da li gledajući istraživanja nekad pomislite da bi se to moglo i istopiti, imajući u vidu da su Srbi svojevremeno plebiscitarno obožavali Miloševića, Koštunicu, Tadića, a kasnije im okretali leđa? I na čemu se najviše plašite svog pada?

Čuo sam bezbroj teorija. To sam čitao čak i u vašim novinama da kad Mišković izađe iz pritvora kao mehur od sapunice će se raspršiti moja popularnost. Za Miškovića ide suđenje, ali ljudi su razumeli nešto drugo. To je ono što novinari i deo javnosti koji su bliski bivšem režimu nisu shvatili. Ljudi žele odgovornost. Možda imam problem u načinu kako nastupam, ne umem da se nasmejem, ne umem čak ni da se osmehnem. Nekad ljudi kažu da sam arogantan, trudim se da to ispravim kod sebe. Neki mi kažu neke druge stvari, trudim se sve to da ispravim, ali ne uspevam sasvim. Ali, ljudi su prepoznali odgovornost, ozbiljnost i posvećenost. Nemam problem da kažem da sam svako jutro prvi u vladi. I jutros sam došao prvi, Krkobabić je došao pet minuta posle mene, ostali dođu dva ili tri sata posle mene. A poslednji sam koji ide iz vlade. Sinoć sam napustio zgradu u 23.05. Kad ljudi prepoznaju tako nešto i uoče da ste spremni da preduzimate i ono što vam se ne sviđa, onda veruju da je to za zemlju dobro i da je konačno neko spreman da nešto ozbiljno uradi. Ali, znam da će tu biti mnogo problema jer vidim da ni ljudi iz moje stranke, ponekad i iz rukovodstva, mnoge od tih stvari ne razumeju.

Ne krijete da ste se promenili, priznajete greške iz prošlosti, kritični ste prema sebi samom. Ali, ključno pitanje jeste kako ljude promeniti, ljude s kojima ste godinama sarađivali? I da li zaista možete sa starim kadrovima da nudite nova rešenja? Ima mnogo novih ljudi. Navodim vam primer Lazara Krstića. Nije mala promena imati jednog Lazara u vladi, zato što je Lazar za mene izvanredan čovek, veoma posveć en i odgovoran, strahovito marljiv. Najmarljiviji od svih ministara koje sam video i upoznao. On jeste moj izbor, ali nije član moje stranke. Nisam neiskusan u politici, znam mnoge vlade i ministre, znam mnoge ljude. Imamo neke ministre, neću da vas lažem, koji rade od 9.30 do 11.30. I znaju da ja to znam. A Krstić radi od sedam ujutro do sedam uveče.

Pa jel' govorite da ne mogu da rade samo dva sata? Govorim uvek. Govorim na sednicama stranačkih organa. I nažalost ono što mi teško pada jeste što imam strah kako će naši ljudi da reaguju u Areni 21. oktobra kad slavimo pet godina SNS. Mene veći aplauz dočeka u bilo kom selu nego na bilo kom stranačkom organu. Ali zašto je tako? Možda zato što vaša stranka nije uspela da se promeni kao vi ili predsednik Nikolić? Postoji drugi problem, a evo biću sasvim otvoren iako znam da će me to koštati unutar stranke i ljudi bez sumnje. Pre godinu dana sam rekao da ne bih voleo da SNS postane biznis-stranka kao DS. Nedavno sam na proširenoj sednici Izvršnog odbora rekao da vidim da imamo ljude koji su počeli da osnivaju nove firme kojima se nikad do sada nisu bavili. To nije zabranjeno, to bi bilo lepo, čak odličan podsticaj za Srbiju, ali sam primetio da se oslanjaju na državne firme i javna preduzeća. Nema problema da se bavite biznisom, ali nemojte da imate unapred dogovorene poslove s javnim preduzećima. Kad sam o tome govorio bio je muk, bukvalno tišina, a onda sam rekao: „Čekajte, ljudi, pogledajte vozni park. Hoćete li da nam vozni park bude kao u vladi? Pogledajte koliko je vas promenilo automobile? Hajde da vidimo koliko vas ima rotacije, ali odmah da vas obavestim da ih uskoro više nećete imati."

Kome ćete sve ukinuti automobile s rotacijom?

Zakazao sam sednicu Biroa za nacionalnu bezbednost na kojoj ću oduzeti rotaciju gotovo svima. U Srbiji će samo deset ljudi imati automobile s rotacijom predsednik države i skupštine, premijer i ono što je obavezno za vojsku i policiju. Niko više neće imati. Sada ih 500 ima rotaciju, verovali ili ne. Stranačka aktivnost je gotovo zamrla. Razumem svi smo zauzeti, radimo državne poslove, ali nismo svi toliko zauzeti. A onda su u slobodno vreme zauzeti ne podizanjem stranke, nego privatnim biznisom. Ali, ne privatnim biznisom u najboljem smislu te reči, već iskorišćavanjem činjenice da se nalaze na vlasti. Sad sam vam rekao ono što svi znaju da je istina, za sve političke stranke, ali što niko nikad nije želeo da kaže. A to je apsolutna istina. Sad tražim način da se protiv toga izborim, na to ukazujem, ali vidim da ne uspevam. Ali, nastaviću da se borim.

Planirate li ukidanje još nekih privilegija?

Ukinuću nepotrebna službena putovanja. Prošli put smo na vladi imali predlog za 43 službena putovanja, a odobrili smo pet. Sad imam predlog koji ću da razmotrim s Lazarom da vidimo koliko imamo službenih vozila. Znate šta će se ispostaviti? Da u javnoj upravi imamo više od 60.000 vozila. Kupili smo 60.000 vozila, pa da su samo po 1.000 evra, nego je najmanje po 10.000 evra, to bi bilo šest miliona. Računajte da održavanje tih vozila košta više nego samo vozilo. Ne samo da ćemo da smanjujemo broj tih vozila, nego razmišljam sa ukinemo sve to sem za hitne potrebe. Imaš dobru platu, sedi u svoje vozilo i dođi na posao.

Miodrag Kostić vas je u Nedeljniku uporedio sa Đinđićem. Pre nekoliko dana prodavačica na kiosku, a pokazujući neki drugi naslov iz novina, izgovorila je rečenicu koju vam postavljamo kao pitanje: „Da li se Vučiću gadi kad ovi sve to pričaju?" Nemam nikog pored sebe niti bilo ko sa mnom razgovara na udvorički način niti bilo šta slično. Niti to meni godi, niti to mene interesuje. Ali sam pročitao više kritika na račun ljudi koji bi negde rekli nešto pohvalno. Neko hoće da se napravi atmosfera da kad god neko nešto tako kaže, da ga stave na stub srama kako nikom sledećem ne bi palo na pamet da kaže nešto pohvalno. A Đinđić?

Imao sam ogromne političke razlike u odnosu na gospodina Đinđića. Imam poštovanje i pijetet prema tom čoveku. Pokrenuo je mnoge važne teme u ovoj zemlji, ali mislim da smo svi različiti i da svako ima svoj pristup. Vi danas želite da modernizujete Srbiju kao Đinđić. Tako je.

Šta onda danas mislite o ubijenom premijeru Đinđiću? Da li biste, da je preživeo

atentat, voleli s njim danas da pravite Vladu Srbije?

Ako bih vam odgovorio pozitivno, rekli biste da je to moj bedni pokušaj da iskoristim njegovu popularnost i pridobijem one ljude koji imaju ogromno poštovanje prema Đinđiću. Ono što mislim jeste da je Đinđić bio čovek nesumnjivo ogromne energije. Ono što sam kod njega poštovao jeste izvanredna racionalnost. Bio je izuzetan dijagnostičar, jasno je znao da vam kaže kako stvari stoje. Početkom februara 2003, mesec dana pred njegovo ubistvo, razgovarali smo Đinđić, Čedomir Jovanović i ja. Ne izmišljam, Čeda je tu da potvrdi. Bio je težak razgovor, naši sukobi su tada bili žestoki, ali Đinđić je na racionalan način govorio o pritiscima spolja, govorio o tome šta moramo s Kosovom da napravimo, jer nas ti spolja nikad neće ostaviti na miru dok to ne završ imo, u suprotnom zemlja će nastaviti da se urušava. Ja sam tada dodatno prepoznao kod njega i tu osobinu da one stvari koje mu politički ne odgovaraju i ne idu u prilog, da ih apsolutno na racionalan način posmatra. To je bila Đinđićeva veličina koju možda nisam voleo u tom trenutku ili nisam priznavao, ali koja je bila nesporna. Umeo je da jasno postavi stvari u zemlji, ali da ih posmatra globalno i računa šta nam sve dolazi spolja. Zemljina kugla je veliko selo, a Đinđić je to mnogo bolje razumeo i od mene i svih ostalih koji nismo shvatali značaj međunarodne zajednice, što je bila naša užasna greška. I ja sam mislio da on to precenjuje, ali naprotiv, mislim da je Đinđić te 2003. postigao apsolutnu ravnotež u između onog u zemlji i napolju i kako međusobno utiču jedno na drugo. Vidim da je odlično razumeo sve događaje. Poštovao sam što je prezirao neradnike i politič ke manipulante.

Da li se vi savetujete s Dobricom Ćosićem? Ili vi imate nekog drugog intelektualca s kojim se savetujete? Koju trojicu intelektualaca, na primer, najviš e poštujete u Srbiji?

Čitam i slušam sve ljude šta i kako govore. Slušam i Vesnu Pešić i Emira Kusturicu i Ognjena Pribićevića. Slušam i negativne komentare i pažljivo se trudim da nešto ispravim. Čitam i Jovu Bakića i vaše tekstove. Ne delim to na intelektualni krem i nešto niži intelektualni sloj, nego slušam i učim od ljudi i dobijam mnogo dobrih ideja. O ekonomiji razgovaram sa svima. U politici želim da čujem svačije mišljenje, ali mi se čini da imam dobar pregled igre i mogućnost sagledavanja činjenica. Gotovo svi srpski političari dolaze na vlast kao zapadnjaci, pa se vrlo brzo okrenu Rusiji. Tako je bilo i s Miloševićem, Koštunicom, čak i Tadićem.

Vaš put je potpuno obrnut. Koliko je to važno za Srbiju? I gde prvo treba tražiti saveznike?

Moj posao je da zastupam interese Srbije. Pitajte me za koga sam navijao kad su u Lejk Plesidu u hokeju igrali SAD-Rusija. Da li sam navijao za prvu postavu: Tretjak, Kasatonov, Fetisov, Larionov, Makarov, Krutov ili za Amerikance? Jedva sam prespavao tu noć kad su Amerikanci pobedili 4:3. Ali, moj posao je da radim za Srbiju, a za Srbiju su najbolji mogući odnosi sa SAD strašno važni. Kao i najbolji odnosi s Rusijom. Ali, naš put je put u EU. Ja imam istu priču u Vašingtonu, Londonu, Moskvi, Pekingu. I oni svi znaju da ću isto reći na bilo kom delu planete. Mi imamo ključne političare u Srbiji koji u Vašingtonu kažu sve protiv Moskve, a u Moskvi sve protiv Vašingtona. A onda im se smeju i jedni i drugi, jer misle da SAD i Rusija ne komuniciraju između sebe. Ja to ne radim, već govorim ono što mislim. Srbija mora da bude deo EU, deo evropske porodice ne zato što za to imate bilo čiju političku podršku. Ali, zar mislite da Srbija bez američke pomoć i i bez bolje saradnje sa SAD može da bude uspešna u svetu? Siguran sam da ne može. A to za koga ću da navijam kad neko igra hokej ili fudbal, moja je lična stvar, ali je moja odgovornost da razmišljam o zemlji, da ona ide napred. A odlično razumem ulogu SAD ili Rusije, i s jednima i s drugima imamo dobre odnose. Ići ću ponovo u Ameriku na radne i teške sastanke, srešću potpredsednika Bajdena i očekujem da dobijemo više podrške za ekonomske odnose. Bilateralni odnosi Srbije i SAD su iz meseca u mesec sve bolji i bolji.

Mogu li ponovo da padnu na slučaju Kosova? Dačiću nije dozvoljen ulazak na Kosovo, da li se plašite da će vas Zapad na kraju izigrati i ostaviti na cedilu? Ili imate neku posebnu strategiju u odnosu sa Zapadom?

Pa hoće, baš njih briga za mene. Ako mislite da imam iluziju da će me na vlasti čuvati Amerikanci ili neko drugi, pa to je smešno. Ja to njima kažem u lice, ja se nasmejem kad se priča o tome. Da li ćete biti na vlasti, to zavisi od našeg naroda i građana, a interes zemlje je da blisko sarađujemo sa SAD. Ali, baš njih briga za Vučića.

Kao isceđenu krpu će me baciti, kao što su svakog drugog bacili jer oni imaju interese svoje zemlje.

Možemo li i kako SAD da pomerimo po pitanju Kosova?

Ne vidim da je moguće da njih pomeramo oko pitanja Kosova, ali vidim da možemo da imamo mnogo više investitora nego što imamo danas. Nisam siguran da je Priština sasvim sama donela odluku da zabrani ulazak srpkim zvaničnicima na Kosovo. Pod nečijim uticajem ta odluka je promenjena. Nije to pod uticajem Srbije ili zato što smo mi povisili ton. Nije zato, nego je očigledno da Srbija više nije tako nemoćna na Zapadu. I očigledno je da sada, kad Albanci donesu neke odluke, neko ima da im kaže vratite se nazad. To je ozbiljno poniženje za Albance. I šta će sad da kažu kad predsednik Nikolić i ja odemo na Kosovo da držimo mitinge? To je važno, a da li ćemo ubediti SAD da odustane od priznavanja Kosova? Nikad to neće uraditi. Laže svako ko kaže da će SAD u to ubediti.

Kako reagujete na priče da ste navodno nemački čovek?

Nemačku veoma poštujem. Nemačka je zemlja na koju u mnogo čemu možemo da se ugledamo. Za Srbiju je od ključnog značaja na evropskom tlu saradnja s Nemačkom. Ako je to greh i ako sam nemački čovek zato što sam srećan jer će Boš 27. novembra da otvori fabriku u Srbiji, zbog toga što sam krv propljuvao dok nisam rešio sva pitanja da bi Boš došao, onda možda jesam nemač ki čovek. Ako je to zbog toga, onda me zovite kako hoćete. Ali, mislim da nisam, ja sam srpski čovek. Javna je tajna da ste vi bili poslednja brana za smenu Đilasa. Zašto je ona popustila? Zar ne mislite da ste na ovaj način učinili svojevrsnu uslugu Đilasu da homogenizuje stranku, birače? Kako vidite svoj budući odnos s liderom DS?

Nijednu lošu reč neću reći o Đilasu, osim što ne razumem zašto je toliko nervozan, kao i ljudi u njegovoj stranci. Mislim da time čine loše sebi i svojoj stranci. Ne zaboravite da Đilas ima izbore. Ima priliku da na izborima pokaže sve. Ima onu priliku koju on meni nije dao. To nije samo fer, nego više od toga. I tu priliku ima zato što sam unapred rekao da će u roku od šest meseci biti izbori u Beogradu, a ne zbog neke odluke DSS ili nekog drugog. To je u teškim političkim uslovima, u kojima imate žestoko političko trvenje, odraz odgovornosti, poštenja i poštovanja prema političkim protivnicima.

Koga biste više voleli da imate za suparnika u DS? Tadića ili Đilasa?

Ne razmišljam o tome. Zaista se bavim državnim problemima, i tu sam jedino strastven. Verujte, ovo je kritika na moj račun, u prostorije svoje stranke ušao sam šest ili sedam puta za godinu dana. To govori koliko sam zaista iskreno zauzet i obuzet državnim poslovima.

Koga imate u vidu kao najboljeg kandidata za gradonač elnika? Da li i tu razmišljate o strancu? Da li ste se savetovali oko ove situacije sa Đulijanijem, na primer? Može li neki stranac da bude prvi čovek Beograda?

Ne može stranac, ali imam odličnog kandidata. Mnogi su pričali i da se plašite povratka Vojislava Šešelja iz Haga i da ćete zakazati izbore pre njegovog povratka...

Kao što vidite, nisam bio naročito uplašen.

Šta za vas znači njegov povratak? Da li ste možda spremni vi njemu da pružite ruku?

Imam poštovanje prema njegovoj porodici. O optužnici Tribunala mislim isto što sam i mislio, ali o našim politikama mislim da su različite. Nemam ništa ružno što bih govorio o njemu. Moja politika vodi Srbiju u buduć nost, a o tuđim politikama ne razmišljam. Kako zamišljate svoj prvi susret s Šešeljem i šta biste mu rekli? Ne zamišljam, jer imam mnogo posla koji obavljam. Ja sam pristojan, razuman čovek i mnogo vremena smo proveli zajedno, tako da od mene neće čuti bilo koju uvredljivu reč.

A navodni loši odnosi s predsednikom Nikolićem? Malo-malo pa se u javnosti pojavljuju takve priče.

Znate kako kaže naš narod gde ima dima ima i vatre... Evo i sada predsednik Nikolić u Jutarnjem listu kaže da vi niste predsednik njegove stranke i da je samo zamrznuo status u SNS. Jeste pričali oko toga? I otkud sada takva retorika?

Jeste zaista zamrznuo članstvo. Mi smo u dobrim odnosima. Predsednik Srbije dobro radi svoj posao. On je tu na neki način da kontroliše vladu, tako da nemam problem s tim. Ja radim svoj posao na najbolji mogući način. Nikolića i poštujem i volim. Uradio je nekoliko veoma važnih stvari za Srbiju, a u tom intervjuu je rekao nešto na čemu sam mu zahvalan da misli da sam ja bio jedini koji je mogao da vodi tu borbu protiv korupcije. Toma je pre neki dan, kad smo razgovarali o ekonomskim merama, a bilo je nas više, i kad su posle tri sata napustili sastanak, ostali smo sami nas dvojica i on mi je rekao: „Znaš li šta je problem ovde? Super je ovaj, super je onaj, ali jedini koji oseća šta narod u Srbiji može da proguta, šta može ili ne može da prođe si ti. Bolje da ti to sam onda radiš. Ovaj ne zna da ne može nikad da prođe porez na imovinu, kako da se uvede mera da seljaci po hektaru plaćaju 500 dinara, kad traže da im daš subvenciju. Ali, da bi to znao, ti moraš da razumeš mentalitet i prirodu Srba. Ja sam ušao u ekonomiju, učim, radim, ne postoji brojka ili stvar iz te oblasti koju ne znam.

A jeste li pričali s Nikolićem o tome šta mu znači da niste predsednik njegove stranke?

Nismo, ali on nije član naše stranke, nije član nijedne stranke.

Šta ako se vrati u SNS posle odlaska s predsedničke funkcije?

Uvek je dobrodošao. I posle odlaska s Andrićevog venca dobrodošao je u SNS.

Zašto jače ne branite direktora policije? I kako će da se završi cela ova afera? Vaša popularnost krenula je s hapšenjem Miškovića, danas ostavku daje čovek koji ga je uhapsio. Da li je to onda i vaš poraz?

Možda ste u pravu da sam pogrešio što se nisam umešao. Ali, šta god da sam uradio, neko bi rekao: „I u ovo se meša. A zašto ne ispita to?" Onda je najbolje bilo da kažem: „Nema problema, ispitaćemo to o čemu ste govorili i s tim izaći u javnost da li je čovek čist ili nije." Ali, uveren sam da je Pušić čist.

A Milorad Veljović?

Isti je princip. Ispitaćemo sve i obavestiti javnost.

Šta ima novo u slučaju istrage oko 24 sporne privatizacije? Da li je ugrožena ta istraga? Ili samo medijski posustaje?

Nije ugrožena. Završeno je 12 predmeta, osam je u obradi i još se radi samo na četiri predmeta. A medijski posustaje zato što se sad bavimo drugim stvarima.

Tek ste na početku mandata, ali se već priča o Vučićevoj epohi. Po čemu biste voleli da ostanete upamćeni?

Po tome da je Srbija krenula u modernizaciju. Po tome da nije bilo ratova i sukoba. I po tome da je Srbija bila uspešnija u regionu i da je stvoren temelj za bolju Srbiju.

Antrfile:

U INTERVJUIMA ZA Nedeljnik SVI OVI LJUDI

REKLI SU SLEDEĆE O VAMA...

Dušan Kovačević: Ne može Vučić sve sam. Vučića će najviše da opterete i povuku na dno članovi SNS koji se na njega bahato pozivaju kao na Tita. Platiće politički ceh i za dobro i za loše. Jovo Bakić: Nada s Vučićem polako se gasi. Miodrag Kostić: Vučić liči na Đinđića. Zoran Živković: Tim poređenjem vređaju i Vučića i Đinđića. Vojislav Koštunica: Vučić vodi Srbiju ka potpunom državnom i ekonomskom slomu. Dragan Velikić: Naprednjaci postaju novi Savez komunista, a Srbija velika „Farma". Aleksandar Tijanić: Vučić ima još dve godine do gunđanja, tri do ozbiljnog ukrupnjavanja otpora, četiri do finalnog sukoba s inercijom i završnog računa prvog ciklusa. Miki Manojlović: Vučić me iznenadio. Dejan Mijač: Ne znam da li je Vučić svestan šta znači tolika moć. A šta biste vi o sebi rekli? Da ne ličim na estradne umetnike koji govore da im je najlošija osobina ta što veruju ljudima. Imam loših osobina, ne malo, ali mislim da imam jednu dobru da sam vredan i marljiv borac. Boriću se za Srbiju koliko mogu. Važno je da pokušamo nešto suštinski da promenimo. Od toga što ćemo produžavati opstanak na vlasti pola godine ili godinu iz ovog ili onog razloga, u tome neću da učestvujem. Meni to nije potrebno. Nisam danas bogatiji nego kad sam postao potpredsednik vlade. Niti je to moj životni smisao. Živim pristojno, želim da postignem uspeh i da neko jednog dana kaže da je Srbija u tom periodu napravila temelj za početak svog rasta i izgradnju solidne i dobre kuće. Ja se ugledam i učim mnogo od Arapa, od svojih prijatelja iz Emirata. Platiću kartu da za Novu godinu tri dana odem u Singapur i vidim kako to čudo izgleda. Dakle, ne o državnom nego o svom trošku. Želim da napreduje naša zemlja, a koliko će napredovati zavisi od snage njenog rukovodstva. Očekujem da ljudi koji dođu posle nas deo onog što je dobro urađeno ili veze koje smo ostvarili u svetu ne kidaju, nego da nas iskoriste da te veze ostanu i da se novi i novi poslovi u Srbiji rade.

MEDIJI

Često u javnosti iznosite opaske da se dobro zna čiji su mediji ili pod čijom su kontrolom. Pa evo recite jednom konačno koji je čiji? Blic i Alo? Što se tiče kontrole, to su Ringier i Aksel Špringer. A što se tiče političkog uticaja, svakako da neuporedivo veći imaju druge politič ke snage nego stranke u vlasti. Novosti? Mislim da imaju relativno izbalansiran politički stav. Politika? Ja u Politici nemam nikakav uticaj. U Politici je u poslednja dva meseca objavljeno više negativnih tekstova o mojoj stranci i meni lično nego u svim ostalim novinama zajedno. Kurir? I sami vidite. To je prilično promenljivo. Informer? Nemam nikakav lični uticaj, ali mi ne smeta ni kada podržavaju vladu, ali ni kada je ne podržavaju. Danas? Otvoreno protiv vlasti. Nedeljnik? Otvoreno protiv vlasti.

ASOCIJACIJE

Optužba koja vas je najviše zabolela... Svaka me boli Vaša najveća greška... Bilo ih je toliko mnogo da ne bih umeo da kažem koja je najveća Kako Srbe predstavljate strancima... Drugačije Šta vam najviše nedostaje... Vremena i koncentracije Čega se najviše plašite... Sebe Dinar ili evro... I dinar i evro Hrast ili platani... Auto-put Zvezda i Partizan... Hitna privatizacija da bi se spaslo ono što se spasti može Mančester Siti... je priča kako od malog uz ogroman rad možete da postanete značajni Merkelova ili Putin... Suviše veliki da bih razmišljao o tim kategorijama Četnici ili partizani... Ne bavim se prošlošću Najbolje vino... Ja sam čovek koji voli novi svet, volim američki, kalifornijski ili kaberne sovinjon A najbolje domaće... Širaz Dibonis ili Noar Aleksandrović

Autor: NENAD ČALUKOVIĆ VELJKU LALIĆ