недеља, 27. мај 2007.

MARIJA ŠERIFOVIĆ POBEDNICA EVROSONGA 2007

PRIČA SA NASLOVNE STRANE: MARIJA ŠERIFOVIĆ POBEDNICA EVROSONGA 2007.



Vasilije Ostroški uslišio molitvu majke Verice



Kad se uzmu u obzir svi nesporazumi koji su pratili odlazak našeg predstavnika na „Evrosong” u Helsinki, kao i sukobi i svađe koji su se rasplamsali po dolasku pobedničkog tima, šta reći osim - čudni su putevi Gospodnji i Marija, bravo i hvala ti







Marija na balkonu

Skupštine grada



Marija Šerifović uspela je da ono što mnogi krstaši nisu, da pokori Evropu i svet molitvom. A ta molitva, „kao žar na usnama”, upućena je u subotu 12. maja, baš na dan svetog Vasilija Ostroškog. Budući da je znala da će se finalno veče „Evrosonga” održati na veliki crkveni praznik veoma poštovanog sveca među Srbima, dan pred Marijin odlazak u Helsinki njena majka Verica je pod Ostrogom molila sveca da „Molitva” njene kćerke dopre do ušiju svih ljudi koji veruju u dobru pesmu.



      (NASTAVAK SA PRVE STRANE)



I sve molitve su ispunjene. Marija Šerifović je ubedljivo pobedila među 24 učesnika u finalu. Za nju su glasale skoro sve evropske zemlje (samo četiri nam nisu udelile ni jedan poen), tako da je malo moguće da je ovde reč o nekakvoj političkoj nameštaljci, ili, sačuvaj nas Bože, uticaju gej lobija. Pobedila je čista pesma, otpevana iz čistog srca, zbog čega je Srbija, posle nekoliko zapaženih učešća na ranijim „Evrosnogovima”, konačno zauzela mesto na muzičkom vrhu Evrope. Neki bi dodali i da je pobeda istorijska - prvi put smo nastupali kao samostalna zemlja i odmah se proslavili!



Bronzani grb Srbije - poklon Ere Ojdanića



Kako su putevi gospodnji čudni i nepredvidivi, tako je i Marijin put do uspeha u najmanju ruku bio nepredvidiv. Nismo se potrudili da joj put pospemo cvećem, ali su zato mnogi bacali eksere i trnje kako bi joj „olakšali”. Ako se samo setimo skandala sa „Beovizije”, potom sukoba njenog menadžera sa čelnicima RTS-a, postavlja se pitanje, kako je uopšte izdržala.



Ipak, Marija je u Helsinki otišla kao ponosna Srpkinja, sa srpskom zastavom i uzdignuta tri prsta. I na svakom koraku je naglašavala svoje poreklo, bez obzira da li je bila na žurci, pres konferenciji ili je davala intervju za neku stranu TV stanicu. I naravno, kao i svaka prkosna Srpkinja obećala je pobedu. I - pobedila je.



A do pobede, Marija je istrčala maratonsku trku sa preprekama. Za divno čudo, prepreka nisu bili domaćini, koji su, po njenim rečima, imali fantastičan odnos prema našoj ekipi, prepreka smo bili sami sebi. Sukob nastao između direktora Javnog servisa Srbije Aleksandra Tijanića i Marijinog menadžera Saše Mirkovića kulminirao je time što je Mirković otišao u Helsinki o svom i Marijinom trošku i u zelenu sobu ulazio sa akreditacijom Crne Gore. Ironično zar ne, jer baš zbog te bivše republike prošle godine nismo otišli na „Evrosong”, a baš ta bivša republika dala nam je 12 bodova.



Majka je gledala iz poslednjeg reda



Drugi peh je što je Marijina majka Verica svoju kćerku, evrovizijsku pobednicu, gledala iz ptičije perspektive, iz poslednjeg reda arene u Helsinkiju. Za nju nije bilo boljeg mesta. Čak je i mlada pevačica na konferenciji upriličenoj u Beogradu po dolasku iz Helsinkija izjavila da samo ona zna kako joj je bilo protekla dva meseca, da nikome ništa ne prašta, ali da sada nema vremena da vrati.



- Povređena sam i ljudski i privatno, a zašto, nikada nećete saznati - rekla je Marija.



Uprkos sukobima sa RTS-om, mnogi se slažu da je Marija imala najbolje organizovanu promociju u Finskoj iako je otišla bez spota čije je snimanje otkazano dva dana pred početak snimanja. I to je opet kuriozitet jer je Marija prva evrovizijska pobednica bez spota. No, zahvaljujući RTS-ovom timu, najveću pažnj,u i dobronamernih i zlobnika, izazvala je upravo Marija. Dok su neki polemisali o njenom seksualnom opredeljenju, ne pitajući se šta tu radi predstavnik Danske, u čijoj najavi stoji da živi sa mužem i dve čivave, ili našminkani Ukrajinci sa antenama na glavama poput likova iz loših filmova o Marsovcima, drugi su je zdušno podržavali. Na otvorene provokacije o tome kako je podržavaju homoseksualci, Marija je odgovarala sa osmehom na licu. Hrvatski mediji su je nazvali „lezbijkom iz Kragujevca”, dok su Englezi lansirali priču kako je „Molitva” plagijat neke albanske pesme (?), da bi potom izjavljivali kako je Marija predstavnik novog lica Srbije.



Marija na sceni u Helsinkiju po

proglašenju pobednika



Ono što su primetili oni, primetio je i ceo svet. Pobedila je pesma, bez napucanih plavuša i „tresi-mesi” koreografije. Dok estradne cice iz eks-Ju komšiluka snimaju filmove za zabavu širokih narodnih masa u potpalubljima skupih jahti i slikaju se do pola gole na nekim brodskim „karavanima”, uz to komentarišući kako Marijina pobeda ima političku konotaciju, pitamo se na kojim su mestima one završavale na takmičenjima. Takvim izjavama same sebe su potcenile, jer je Marija učinila da se Srbija nađe u Evropi pre svih „bivših”. A sve bivše republike dale su joj po 12 poena i radovale se sa njom balkanskoj pobedi.



Te pobedničke večeri Marija je zahvalila mnogima, a akcenat je bacila na osobu kojoj je poručila: „Da, to si ti!”. Kada sam je na konferenciji za novinare u Beogradu upitala da li je osoba kojoj se posebno zahvalila bila sa njom u Helsinkiju ili ju je bodrila iz Srbije, mlada pevačica se zbunila i kroz smeh rekla „baš ste slatki” da bi potom, verovatno shvativši da će je mnogi pogrešno protumačiti (da ne ispadne kao gej kompliment žene ženi), dodala „šalim se”. Odgovor na postavljeno pitanje glasio je: „U Srbiji”.



Transparenti govore više od reči



A u Srbiji ju je čekalo i više od 70.000 fanova sa iscrtanim srcima po telu. Stojeći ispred Skupštine grada sa gomilom ljudi, koju ni jedan političar u današnje vreme ne može da okupi, bilo je vrlo neobično videti momke sa crvenim srcima na grudima i licu. I svi su skandirali i pevali „Molitvu”. Valjda je to bio znak da smo se, bez obzira što smo otišli razjedinjeni, vratili ujedninjeni. Ipak i ta zabluda je kratko trajala. Dok smo čekali Mariju da dođe sa aerodroma, iz RTS-a su stizale poruke da je zakazana konferencija za novinare, potom da je otkazana, a na kraju su nam u Skupštini ljudi iz organizacije obećali da ćemo imati prilike tokom koktela da razgovaramo sa pobednicom i uradimo intervjue. Međutim, Marija je po dolasku održala kratak govor u kome se, opet svima zahvalila, i potom otišla na skupštinsku terasu da podeli radost sa masom. Nakon silaska, zelena u licu, sela je u jedan od separea, da bi je odmah okružilo nekoliko gorila.



Pokušavajući da dođemo do Marije, naleteli smo na korpulentnog menadžera Sašu Mirkovića. On nam je „ljubazno” objasnio da je njegova pulenka premorena, a kada smo mu pomenuli poruke koje smo dobili od RTS-a Saša je povisio ton: „Ja sam zakazao konferenciju pre četiri dana, šta me briga šta su vama slali iz RTS-a! Marija je još uvek pulen Beotona i izvolite dođite sutra na konferenciju!” Čisto da se zna ko je ko.



Ko je magarac



Marija i njen menadžer Saša Mirković prekinuli su saradnju sa Tijanićem i RTS-om



Da ne zaboravimo: Tijanić je ipak ispoštovao proceduru, pojavio se u Skupštini, doduše na kratko, u društvu Olivere Kovačević, i napustio je najbrže što je mogao. Dok je Marija uz pomoć svog menadžera osula sutradan, na konferenciji za novinare, paljbu na direktora RTS-a i rekla da je saradnja sa nacionalnim servisom prekinuta, Tijanić je pak davao izjave da je ona dobra devojka, fantastična pevačica ali pod velikim uticajem čoveka koga je nazvao magarcem. U svakom slučaju, zbog ovog sukoba, Marija je ostala bez slavljeničke žurke po povratku u Beograd.



Oko Marije su se svađali i narodni poslanici. Svojatali su je Romi, ali prevladali su radikali koji, kažu, u svojim redovima imaju Marijinog dedu Jaška Šerifovića. Skidamo im kapu, jer „mi volimo Rome, skoro kao i Srbe” izjavi Aleksandar Vučić i ostade živ. Bez obzira na nacionalnost i versku pripadnost, Srbija je pokazala da voli Mariju, a Marija da je svim srcem za Srbiju.



Ljubica Z. TOMIĆ



KRALJICA BALADA



San o stabilnom braku i velikoj porodici



Uprkos ružnim provokacijama o njenim navodno gej sklonostima, Marija, kao i svaka dvadesetdvogodišnja devojka, mašta o večnoj ljubavi i čoporu dece koje će, kako obećava, sama gajiti, a ne baka i deda



Skromnost nije njena vrlina. Naprotiv, sigurna je u sebe i ne zadovoljava se prosečnim. Veruje u horoskop i snagu njenog znaka Škorpije za koji kaže da uvek teži savršenstvu i ispunjava data obećanja.



Obe su vrsne pevačice:

Verica i Marija Šerifović



Marija Šerifović je rođena 14. novembra 1984. godine u Kragujevcu, u porodici u kojoj su se generacije bavile muzikom. Marijina majka Verica Šerifović poznata je kao interpretator etno i džez muzike, dok su baka i deka život posvetili starogradskoj pesmi. Iako je znala da će joj muzika biti jedina profesija u životu, Marija se posvetila i opštem obrazovanju, pa je pored muzičkih škola, završila klasičnu gimnaziju, a kasnije upisala i studije menadžmenta.



Kao devojčica uporedo je trenirala tenis i pohađala muzičku školu, ali kada je profesorka klavira napomenula da klavir i tenis ne idu zajedno, majka je prestala da je vodi na treninge. Jedno godinu dana sve je bilo u redu, a onda je profesorka rekla Verici: „Vaše dete po sluhu može da odsvira sve, ali kad vidi note, bude zlo. Ona jednostavno ne želi da ih vidi.”



- Koliko god se ja potom trudila, čak i van škole angažovala profesora, to jednostavno nije išlo. Na kraju sam odustala. Ne treba nekoga vezati za klavir ako to neće i nije njegova želja. A tenis? On je Mariji sada samo hobi - kaže majka Verica.



Glavom kroz zid



Marija je sa roditeljima živela u Kragujevcu do pre pet godina kada su se majka i ona preselile u Beograd. Jedan od razloga za to bio je i razvod Verice i Rajka Šerifovića nakon dvadeset godina braka. Od kada su se preselile, Marija živi sama u svom stanu. Verica je poštovala njenu želju da bude samostalna, ali:



- Sto puta sam joj rekla da mora da bude dostupna. Ima dva broja i dva telefona i kada ni na jednom nije dostupna, ja ne znam šta ću sa sobom. Potpuno poludim. Nego, sva sreća ona se obično javi posle petnaestak minuta. Ne daj bože da prođe sat vremena, onda nastaje velika frka.



A čime mama „izluđuje” ćerku?



- U početku, kada se odvojila, više sam joj dosađivala pitanjima tipa gde je, sa kim je, šta i kako radi, je li ručala... Posle dve godine sam shvatila da je ona veliki borac i da se lavovski bori za svoju karijeru. Ja tu njenu osobinu mnogo volim i kažem kamo sreće da sam poput nje. Jer ja sam samo pevala, snimala i ćutala. Ona je potpuno drugačija. I često ide glavom kroz zid. Volela bih da jednog dana neke stvari promeni i to će se sigurno desiti. Recimo, njeno šminkanje i oblačenje. Sve će to jednog dana biti drugačije, onako kako sam ja zamislila - kaže majka Verica.



Od kad se preselila u Beograd počinje i Marijino profesionalno bavljenje muzikom, prvi festivalski uspesi, snimanje albuma. Prvi solo album pod nazivom „Naj, najbolja” snimila je 2003. a iste godine učestvovala na Budvanskom festivalu pesmom „Gorka čokolada”. Na ovom istom letnjem takmičenju 2004. godine sa kompozicijiom „Bol do ludila” osvojila je prvo mesto. Sledeće, 2005. godine pobeđuje na Radijskom festivalu sa pesmom „U nedelju”. Nedelja joj je, priznala je, do tada bila loš dan, a nakon toga se i to promenilo. Obično je poslednjeg dana u sedmici kod mame na ručku ili sa društvom igra igrice na „soniju”.



Posle velikih uspeha, Marija je snimila svoj drugi CD pod nazivom „Bez ljubavi”. Hrabro se ubrzo odlučila i za do tada najveći potez u karijeri - koncert u Centru Sava. Ni tu nije pogrešila, jer, sala je bila puna, a Marija je još jednom opravdala epitet koji s ponosom nosi - kraljica balada, u čijem je izvodjenju nepobediva.



Na haje za tračeve



Na desnoj podlaktici već nekoliko godina ima tetovažu na kojoj piše BIM. Iako su mnogi nagađali da je „B” početno slovo nečijeg imena, Marija to demantuje i kaže da se u tom napisu krije jedna njoj važna rečenica. Pored ove ima još tetovaža, a jedna od njih su i pseće šape iscrtane na leđima.



Dok neki tabloidi polemišu o njenom seksualnom opredeljenju, Marija tvrdi da mašta o velikoj i stabilnoj porodici, suprugu i deci koju će sama odgaja a ne baka i deda. Kaže da je sama iskusila takvo odrastanje zbog zauzetosti roditelja i ne želi da kroz to prođu i njena deca.



Marija je od početka karijere na sceni ista kao i u privatnom životu. Ne priznaje seksepil i glamur kao merilo uspeha i bitan faktor u sticanju popularnosti. Vođena time, najčešće nastupa sportski obučena. Samo jednom, i kako kaže - nikad više, stala je na scenu u elegantnom izdanju. Bilo je to prve večeri ovogodišnje „Beovizije”. Od tada suknju ne oblači i, kaže, ne pravi nikakve kompromise.



Verici Šerifović je posebno drago što Mariju niko ne vezuje za nju, niko ne kaže „ona je ćerka Verice Šerifović”, kao što, recimo, govore „e, ovo je Kebina ćerka, a ovo Mikija Jevremovića, a ona je ćerka Merime Njegomir”. Marija ima svoj put. Često se desi da kažu „ovo je Marijina mama”. I dobro je da je tako, ponosna je majka.



Kaže da je ćerku pripremila na lošu stranu njihovog posla. Rekla joj je: „Tvoje je da staneš i da pevaš i to što pevaš da otpevaš kako treba. Sve ostalo, šta će ko da kaže ili priča okolo o tebi, nije važno. To na jedno uvo čuj, na drugo pusti.”



- Tako da ona sada ne troši emocije na napise u novina i na tračeve, ma koliko neprijatni bili - ističe majka Verica.



Marijini odgovori na raznorazne provokacije u javnosti su, zato, uvek zreli i staloženi. Više puta je rekla: „Sve što sam uradila, uradila sam bez veza i urgencija i publika to sigurno zna , vidi i oseća.”



Majka i ćerka na evropskoj turneji



Marija je trenutno na evropskoj turneji gde joj društvo pravi majka Verica, popularna pevačica folk muzike. Posetiće zemlje učesnice Evrovizije, gde će sa njihovim predstavnicima držati koncerte, družiti se, promovisati „Molitvu” i našu zemlju. Verica Šerifović, koju smo preko mobilnog telefona „uhvatili” u Danskoj, rekla nam je: „Presrećna sam, kako bih se drugačije osećala? Neka se Srbija ponosi Marijom, onoliko koliko se ja ponosim. Bićemo sedam dana na turneji, a kada se vratimo imaću i ja mnogo toga da kažem”.



B. GAJIĆ



POČELE PRIPREME ZA EVROSONG 2008.



Biće to spektakl za pamćenje



Ovo tvrdi Duška Vučinić-Lučić, pi-ar naše delegacije u Helsinkiju, otkrivajući kako smo, zapravo, osvojili Evropu



Duška Vučinić-Lučić



Glavna konkurencija Mariji Šerifović na „Evrosongu”, videlo se to, kaže Duška Vučinić-Lučić, pi-ar naše delegacije u Hlesinkiju, po reakciji prisutnih na generalnoj probi, bila je Verka Serdočka iz Ukrajine, našminkani muškarac u suknji sa pratećim vokalima u kostimima koji su podsećali na one što ih je nosila Suzi Kvatro, rok-diva sedamdesetih godina prošlog veka. Tekst pesme je bio skup idioma koji su se rimovali i nisu imali nikakvu poruku, osim da svako može to da otpeva. Potpuna suprotnost od „Molitve”.



- Kad se Verka Serdočka preobukla u svakodnevnu garderobu, ispostavilo se da je to jedan vrlo, vrlo zgodan muškarac. Ali on je glumac i njegova poenta je bila da upravo scenskim nastupom privuče pažnju. To im je i uspelo, i mi smo se pribojavali, ako oni pobede, u šta će se na kraju pretvoriti „Evrosnog”. Da li će to biti festival kompozicija, ili scenskog nastupa gde pesma nije bitna nego prolazi onaj ko se luđe ponaša - kaže Duška Vučinić-Lučić, koja je u Helsinki otputovala i kao komentator i novinar RTS-a. - Na svu sreću sve se dobro završilo po nas, a mislim i po „Evrosong”. Čak je i Ukrajina „Molitvi” dala šest poena.



Publika plakala



Da nema pravila kada je glasanje u pitanju, govori i podatak da, uprkos intervjuu za Bi-Bi-Si, koji je išao uživo u toku polufinalne večeri, kao i Marijinog nastupa na turskom Si-En-Enu, od Engleske i Turske nismo dobili nijedan poen. Iako su Finci prosto poludeli za „Molitvom”, koju je Marija snimila i na finskom, dvanaest poena od domaćina jeste bilo prijatno iznenađenje, kao i od Malte, do sada prilično nezainteresovane za predstavnike iz Beograda, osam poena.



Prateći vokali su bili vrhunski



- Zainteresovanost ljudi iz I-Bi-Jua, evropske televizijske mreže, koja organizuje „Eurosong”, ukazivala je da smo favoriti. Sugerisali su da ćemo biti u vrhu jer je pesma kvalitetna. Zainteresovanost novinara za Mariju je bila fantastična, više od dvadeset intervjua dnevno. Naše pres-konferencije su bile najposećenije. Pažnju smo privukli upravo time što nismo agresivno propagirali ni pesmu, ni nastup, ni delegaciju. Zahvaljujući „Nju momentu”, imali smo najbolji promotivni materijal tamo, najkulturniji i najadekvatniji u tom trenutku - nabraja Duška sve poluge koje su uticale da stignemo do vrha. - I najvažniji znak da ćemo uspeti je bio to što su ljudi, kad čuju Mariju da peva „Molitvu”, bukvalno plakali. Mislim da je odlučilo i to što je Marija baš u finalu dala svoj maksimum. Njeno pevanje je sve u sali ostavilo bez daha.



Čak je i novinar Bi-Bi-Sija rekao da je Srbija, tamo smo toliko puta pominjani da su svi naučili da kažu čisto Srbija, a ne Serbija, pobedila divnom pesmom, i da smo upoznali potpuno drugačiju Srbiju, punu ljubavi i optimizma.



Kako se Marija Šerifović ponašala u tom stampedu raznih obaveza?



- Marija je divna devojka, vaspitana i izuzetno harizmatična. Osoba koja je plenila gde god da se pojavila. Uvek je bila nasmejana, na škakljiva pitanja odgovarala vrlo duhovito, vešto izbegavajući ono što u tom trenutku nije baš da se odgovori. Mislim da nije pevačica, bila bi fenomenalan psiholog. Nije se ponašala kao zvezda. Nijednog trenutka se nije postavila u stilu: ja sam predstavnik Srbije na „Evrosnogu” i vi sad svi treba da trčite oko nas. Naprotiv, ona je brinula o nama i ponašala se kao devojka koja je došla tu da nešto uradi i uradiće to. Svi smo mnogo radili. I takav ozbiljan rad i kvalitet morali su da rezultiraju pobedom.



Marijina ulaznica za Evropu



Prošlogodišnji pobednici „Lordi” nisu napravili neku karijeru ni u Finskoj, a kamoli u Evropi. Ima li Marija više šansi od svojih prethodnika da postigne internacionalnu karijeru?



- Ova turneja može da joj bude dobra ulaznica u Evropu. To je sad stvar njenog menadžerskog tima, koji je, nažalost, jer mislim da smo udruženim snagamo mogli mnogo da učinimo za njenu buduću karijeru, odlučio da Marija nema više kontakt sa RTS-om.



Ono što je sigurno, na „Evrosngu” u Beogradu glasaće se po starom sistemu. Sledeće, 2009. godine doći će do nekih promena.



- Može se dogoditi da imamo dve polufinalne večeri, jer se očekuje povećanje broja učesnica već u Beogradu. Svake godine je sve više vanevropskih zemalja učesnica, Amerikanci su još prošle godine hteli da otkupe licencu. Dogovoreno je da ne otkupljuju licencu već da se sve stavi pod jednu kapu i napravi World Song Contest.



Trinaest miliona evra koštala je organizacija „Evrosonga” u Helsinkiju. Kako će se finansirati i organizovati ovaj festival u Beogradu?



- I-Bi-Ju će dati finansijsku podršku RTS-u, kao što je to uradio za nacionalnu televiziju Finske. Za nekoliko dana u Beograd već dolazi supervizor Svante Stoksalijus i on će o detaljima razgovarati sa generalnim direktorom RTS-a Aleksandrom Tijanićem. Sve će se raditi korak po korak, 22. i 24. maja 2008. godine, nijedan zarez ne sme da bude postavljen na pogrešnom mestu. I neće biti - sigurna je Duška Vučinić-Lučić. - U Helsinkiju je 30.000 ljudi radilo na organizaciji „Evrosonga”, od toga je samo 1.500 bilo na platnom spisku, sve ostalo su volonteri. Nama se već sad javljaju volonteri, što je dobro i za nas i za njihov si-vi. Sigurni smo da će RTS, koji ima isključiva prava na sve što se odnosi na „Evrosong”, uz pomoć grada Beograda i cele države, organizovati ne samo spektakl za pamćenje već i najbolji provod i zabavu koju su ikad do sada doživeli učesnici ovog festivala.



M. STAMATOVIĆ

Snimili: V. MARKOVIĆ, Z. BUDŽIĆ

   





VRATI NA NASLOVNU STRANU





Powered by ScribeFire.

субота, 26. мај 2007.

Reakcije na Evroviziju: U Finskoj pobedila Srbija

Svet, Zabava, Aktuelno | 17. maj 2007.



 



Reakcije na Evroviziju: U Finskoj pobedile lezbejke iz Srbije



 



 



Marija Šerifović je u Helsinkiju pobedila najviše zahvaljujući glasovima naših ljudi iz dijaspore. Jedan od njih, slikar Dušan Jovanović, međutim, upozorava da se mediji u Nemačkoj sprdaju sa Marijom i Srbijom.



 



- U Belgiji, koja nije bila u finalu Evrosonga, prošle nedelje u kafićima se umesto fudbala gledao festival Evrovizije u Helsinkiju. I Srbi i Belgijanci su se molili za pobedu Srbije u Finskoj. Belgijanci su se iskreno radovali pobedi Marije Šerifović, koliko zbog nje same, toliko i zbog države Srbije.



 



Ovde svi žele da se Srbija što pre izvuče iz krize – javila nam je Borka Tomić, savetnik Srpskog instituta iz Brisela.



Slične vesti dobili smo i iz drugih evropskih zemalja.



 



- Moja supruga Spomenka je celu noć glasala za Mariju Šerifović sa dva mobilna telefona i poslala oko 60 poruka raznim provajderima u Evropi – priznao nam je Miroslav Jelić iz Švajcarske, koja nam je dala celih 12 poena.



Jelić tvrdi da je u Švajcarskoj glasalo preko 160.000 naših ljudi.



 



- Ćerka je gledala prenos kod bake i u ime cele porodice glasala. Šveđani su nam dali vrlo važne poene – kaže Mladen Petrović iz Malmea.



 



Porodica Zorana Milinkovića, osnivača Srpskog instituta, koji živi u Parizu, glasala je najmanje 50 puta. Očigledno je da je Marija Šerifović u Helsinkiju pobedila najviše zahvaljujući glasovima 2,5 miliona Srba iz dijaspore.



 



    Nikad jači



 



    Time se pokazalo, kako reče Mile Nikolić, srpski aktivista iz Kalifornije, da Srbi kad hoće mogu da se udruže i deluju kao vrlo snažan lobi u svetu. Po Nikolićevom mišljenju glasanje za Mariju Šerifović i Srbiju je u samoj EU prihvaćeno kao važan srpski politički potez.



 



    - To je, uostalom, pokazao i sam komesar za proširenje EU, koji je lično čestitao Mariji Šerifović – kaže Mile Nikolić.



    Pokazalo se naime, da je Oli Ren pomno pratio događanja na Evrosongu u Helsinkiju i da je ostao do kraja festivala da bi video pobednika i da bi mu čestitao.



 



    - Oli Ren je bio brži u čestitkama Mariji Šerifović od Borisa Tadića i Vojislava Koštunice. Naime, komesar za proširenje EU se javio u nedelju iza ponoći Tanjugu i poslao čestitku pre nego su to učinili predsednik Srbije i premijer Srbije – otkrio nam je Aleksandar Mitić, dopisnik nacionalne agencije iz Brisela i u šali dodao:



 



    - Meni je sumnjivo to što je Oli Ren požurio da meni, odnosno Tanjugu da izjavu. Rekao sam njegovoj portparolki: “Nemoj da ovo bude kao neka nova Renova ‘šargarepa’ da mi Srbi prihvatimo Ahtisarijev plan!” Portparolka Olija Rena se na to samo osmehnula – priznao nam je Aleksandar Mitić, dopisnik Tanjuga i analitičar Instituta 4 S.



 



    Kako nam javlja Goran Stefanović, urednik NOVINARA-a iz Minhena, po Evropi se sada priča i da je finski misionar Marti Ahtisari lično glasao za Mariju Šerifović i Srbiju.



 



    - Da je Ahtisari glasao za Srbiju argumentuje se činjenicom da su nam već poslovično hladni Finci dodelili 12 poena – kaže Goran Stefanović.



 



Većina Srba u rasejanju, međutim, ne smatra da je Marija Šewrifović pobedila zato što je tamo neko u EU odlučio da tako bude.



 



- Nikad nismo bili jači na Evrosongu, jer su u Finskoj nastupili Marija Šestić iz Banjuluke za BiH, Ruža Magdi iz Malog Iđoša za Mađarsku i Marija Šerifović za Srbiju. Crnogorci su ispali, jer su se i ovog puta, kako tvrde njihovi mediji, loše poneli. Naša pesma Molitva je bila najbolja, njeni autori su dobili još 3 nagrade, a i mi smo najbolje glasali – kaže Borka Tomić.



 



Prema podacima srpskih aktivista za Molitvu je glasalo oko milion Srba u Evropi. A njeni obožavaoci su toliko opsedali zvanični sajt Evrosonga u Helsinkiju, da su Finci i drugi Evropljani shvatili da je Marija Šerifović favorit broj jedan. U svetskim medijima koji su pratili Evrosong ime Marije Šerifović i Srbije se pominjalo svakih dva minuta. Tome je doprinela i sama Marija, koja je snimila i besplatno delila svoj disk sa pesmom Molitva na engleskom, finskom i nemačkom jeziku.



 



- Marija Šerifović je u Švedskoj jako popularna, jer su mediji otkrili veliku sličnost između nje i bivšeg premijera Lika Sombara, dok je bio vojnik. Liče se kao da su dvojnici – javio nam je Mladen Petrović, sudski tumač iz Malmea, koji nam je poslao njihove slike objavljene u švedskim novinama.



 



Nemački sarkazam



 



Evrosong je u Nemačkoj prenosila državna televizija ARD. Voditelj je bio Tomas Hermans, najpoznatiji homoseksualac u nemačkim medijima.



 



- Nemački tv voditelj je zapanjen pobedom Marije Šerifović u mikrofon rekao: „Ovo je pobeda lezbijki iz Srbije“. Hermans je mislio tu na koreografiju pesme Molitva, jer su se u pozadini vrtele ženske pratilje u muškim odelima sa kravatama - javio nam je Dušan Jovanović, srpski slikar iz nemačke, koji je lično gledao prenos nemačke televizije ARD i izjave Tomasa Hermansa i njegovih gostiju.



 



- Voditelj i gosti u studiju su vređali nas Srbe, ali i sve Slovene, jer im je bilo krivo što su se odlično plasirali i Rusi, i Srbi iz BiH, Bugari i Ukrajinci. Ni nemački radio NRW nije bio sklon da prizna nadomoć srpske pesme, pa je emitovao izjavu da „od Slovena na Evroviziji više nema mesta za nas“. A uglsedni čaopis Špigl je naziv pesme Molitva preveo kao “Schmachtfetzen” - što bi u slobodnom prevodu značilo Kukumavka. Posle napada ova dva državna medija u Nemačkoj je pokrenuta kampanja među gledaocima i slušaocima da se utvrdi da je bilo manipulacija oko toga da Srbi pobede na Evrosongu.



 



Tu se najviše misli da to da je sumnjivo što su bivše jugoslovenske države jedna drugoj davale po 12 poena. Uz to, kako sam saznao, nekim nemačkim stanicama je dogovoreno da se “srpska molitva” više ne emituje – kaže vidno razočaran Dušan Jovanović.



 



Inače, kako tvrdi Jovanović, u Nemačkoj se poslednjih meseci sarkastično piše i govori o “balkanskoj mafiji”, o solidarnosti između “bivših socijalističkih bratskih država”, o tzv. istočnoj dominaciji.



 



- Za Nemce je takmičenje za pesmu Evrovizije borba zapadne i istočne kulture, u kojoj su oni, s bozirom da nisu imali 3 godine uspeh na Evrosongu, najveći gubitnik. Nemcima je teško da shvate da se niko na Istoku, ali i na Zapadu, više ne interesuje za amerikanicizam u kulturi, koji oni uporno podržavaju. Toliko vole Ameriku da su na poslednje 3 Evrovizije slali pesme rađene u američkom rok i pop maniru i zato zauzimali poslednja mesta. Zbog toga su Nemcima za poraz njihovog pevača. Kog zovu Cicero, krivi Srbi i Sloveni – zaključuje Dušan Joavnović.



 



U međuvremenu, Marija Šerifović je otišla na turneju od sedam dana po Evropi. To je njena obaveza prema Evrosongu i pokušaj da nađe evropskog producenta koji će joj voditi međunarodnu karijeru. Ono što nisu uradile Ceca i Brena, može da uradi Marija, da postane svetska pop zvezda. Zato je napustila RTS i Aleksndra Tijanića i prešla kod Želja Mitrovića. Milionera u TV Pink.



 



    Lista optužbi



 



    Naš sagovornik iz Nemačke, slikar Dušan Jovanović napravio je listu lažnih optužbi protiv Srbije, Marije Šerifović i Slovena, koje su emitovane preko nemačkih medija:



 



        * Uvredljivo je za Zapad što je “Milošević” učestvovao u molitvi.



        * Zapad mora ubuduće da peva na srpskom ili ruskom jeziku da bi osvijio prvo mesto u Evrosongu.



        * Istok ne voli zapadnu kulturu, jer je nesposoban da je razume.



        * Lezbejke iz Srbije su pobedile, što nije čudo, jer je Balkan centar homoseksualaca.



        * Mariji Šerifović je trebalo dodeliti nagradu za dranje, a ne za pevanje.



        * Da li je Beograd, uopšte, sposoban da napravi Evrosong, jer Srbi vole samo rat.



        * Glasovi iz istocne evrope sami sebi dodelili titulu pobednika.



 



Najnovije optužbe



 



Nemci jos uvek ne mogu da se pomire sa cinjenicom da je Srbija pobedila na pesmi eurosonga. Nemački ”Bild” cajtung u danasnjem izdanju optuzuje Mariju Serifovic da je pesma “Molitva” ukradena od albanske pevacice Soni Malaj i da se zapravo radi o plagijatu pesme “Ndarja”. U raznim nemackim onlajn forumima se raspravlja o tome da li bi Srbija trebala naknadno da se diskvalifikuje sa Glandprija.



 



Nemacki Bild je objavio i video snimak sa toboze ukradenom pesmom koji mozete da pogledate ovde.



 



Pravila Eurosonga jasno definisu da ni jedna pesma ne sme da bude plagijat tj. cover vec objavljene pesme i da pesma ne sme da bude starija od godinu dana. Bild navodi da se pesma “Ndarija” pojavila vec pocetkom 2006 godine u Albaniji.



 



Nemacka je do sada samo jednom pobedila na takmicenju evrovizije sa estradnom pevacicom Nikol koja izjavljuje da se vec jednom zaustavi lazni Grand-Pri.



 



- Stvarno sam sokirana rezultatima glasanja. Ovo je jasan znak da Nemacka vise nema nikakvih sansi da pobedi na pesmi Evrosonga, kaze pevacica Nikol.



 



- Pobeda jednostavno nije moguca zato sto se na takmicenju evrosonga pojavljuje sve vise istocnih zemalja koji medjusobno dele bodove. Nemacka bi trebala da se povuce sa Grandprija! Ipak mi sa Spancima, Englezima i Francuzima nejvecim delom financiramo pesmu evrosonga.



 



Uopste nije jasno zasto se Nemci toliko uzbudjuju oko pobednika Evrosonga i tvrdnji da istocnjaci manipulisu ovu manifestaciju. Ipak se ovogodisnja pesma evrosonga odrzavala u Finskoj a ne u nekoj “istocnoj zemlji”.



 



Mozda bi pre trebali da se pomire sa cinjenicom da je istocna evropa kulturno nadmocnija i da u danasnje vreme stvari kao individualnost, originalnost i simpatija igraju vecu ulogu nego tamo nekakav umetni americki rock, country ili swing.



 



Marko Lopusina / Goran Stefanovic



 



http://www.novinar.de/





Powered by ScribeFire.





Powered by ScribeFire.

недеља, 6. мај 2007.

Не сме да нам буде свеједно

Разговор недеље: Милош Јовановић

Не сме да нам буде свеједно

Моји унуци морају да знају српски, каже политиколог из Института за међународну политику













Милош Јовановић


(Фото Ж. Јовановић)






Милош Јовановић је докторанд на Одсеку политичких наука на Сорбони,
где је и дипломирао на Правном факултету и Факултету политичких наука.
Магистрирао је на смеру међународних односа Одсека политичких наука на
Сорбони и био асистент на предметима уставно право и компаративни
политички системи. Запослен је као истраживач–сарадник у београдском
Институту за међународну политику и привреду. Свестан је, како сам
каже, да може да звучи глупо, али, иако је био интегрисан у француско
друштво, вратио се у Србију зато што „ни свој живот ни свој гроб није
могао да види тамо”. „Моја будућа супруга је Францускиња, клинци би већ
били полу-Срби полу-Французи. Они би можда знали српски, али унуци већ
не би. Нема нас 300 милиона, па да се расипамо тако”.

Удружење
грађана „Активни центар” покренуло је крајем априла кампању „За очување
Косова и Метохије у саставу Србије”, којом желе да мотивишу грађане
Србије да се више заинтересују за опстанак својих сународника у
Покрајини. Председник удружења Милош Јовановић, на питање да ли је
касно за овакву акцију, каже за „Политику” да су у акцију кренули од
две чињенице: да статус Косова и Метохије још није решен, а „друга
чињеница која нас иритира је што се месецима у српском јавном мњењу
чује како је то решена ствар, како треба да се помиримо са реалношћу и
да је најбоље да се оно отцепи како бисмо прекратили сами себи муке. То
уопште није тачно”, каже Јовановић.


Ипак сте акцији дали име „Да ли нам је стварно свеједно”, што имплицира да јесте?


Када са људима из моје генерације почнете да причате о Косову,
већина каже: „Дај пусти ме с тим, то је изгубљено”. Занимљиво је да ми
то често кажу људи који су финансијски добростојећи, припадници те
псеудоелите. То је последица психолошког рата који је константно вођен
против нас, а нарочито је појачан последњих годину дана, објашњењима да
је то већ решено питање. Одређен број грађана у ту причу је поверовао и
отуда наш наслов „Да ли нам је стварно свеједно”. Прво: не сме да нам
буде свеједно, а друго: није још готово.


Претпоставимо и да покренете грађане и да им не буде свеједно, шта могу да ураде?


Ова акција није упућена само грађанима, него и нашим политичарима.
Колико год ми подржавали државни врх и преговарачки тим који, чини ми
се, ради најбоље што може, политичка елита може да буде и чвршћа и
јединственија по питању КиМ. Али ми се обраћамо и међународној
заједници. Зато смо, поред билборда, одабрали листове попут НИН-а и
„Политике” јер се они читају у амбасадама и о томе се реферише.


Шта очекујете да ће добити из Ваше кампање?


Сваки наш отпор и батргање показује да овде има још људи који се
нису помирили са том њиховом идејом. Ми ћемо изгубити Косово оног дана
када поверујемо да је оно неминовно изгубљено. Док има људи и
манифестација који се не мире са том идејом, настављају борбу на начин
на који се може у том тренутку, њима отежавамо посао. Што будемо чвршћи
и јединственији, решење ће бити повољније за нас. Није једина
алтернатива да се Косово реинтегрише у потпуности у Србију или да
добије апсолутну независност. У том распону има низ решења која могу да
буду мање или више повољна за нас.


Колико Вас је коштала ова кампања и како сте сакупили новац?


Прикупили смо 10.000 евра, а помогли су људи који делују крајње
урбано, крајње ненационалистички, мада ово и није питање национализма.
Кампању су помогли моји пријатељи Французи који поштују ову земљу више
него неки од нас. То су Французи који знају нашу историјску улогу у
Првом светском, па и Другом светском рату. Ово је озбиљно конципирана и
промишљена, али финансијски скромна кампања. Имамо 27 билборда у
Београду и закупљене огласе у НИН-у и „Политици”.


Јесте ли покушали са неким другим медијима?


Нисмо. Имали смо ограничена средства, у сусрет су нам изашли „Алма кватро” и ДПЦ, који је израдио плакате.


Ипак, циљна група вам је ограничена.


Наша порука полако долази до ушију и срца грађана. Верујемо да ће
онај ко је био близу да подлегне причи да је све готово сада бити мало
даље. Мада, и јавност треба да се укључи. Где су сада те београдске
фаце: певачи, глумци, писци... да кажу да се не слажу у вези са овим
што се ради са КиМ?


Да ли сте их звали?


Неке смо звали. Занимљиво је да се нико није одазвао, али нико није
изричито рекао да није за то. Подрже акцију, али због неког страха или
фатализма који су нам усадили, па вероватно и због губитничког
менталитета, не верујемо у себе. Изгубили смо самопоуздање због развоја
догађаја.


Како да се боримо против тог губитничког менталитета?


Тиме што се нећемо помирити. Сада се боримо само у тој психолошкој
сфери. Косово је питање идентитета, стабилности и јачине државе, али и
питање бољег стандарда. Народ који не осећа солидарност према својим
сународницима (а на КиМ има 100.000 Срба), народ који постане
незаинтересован за будућност својих – нема будућност као колектив. Може
свако од нас појединачно да буде успешан, али нећемо бити успешни као
нација и држава.


Уколико дође до признавања независног Косова шта можемо урадити осим вербалног неслагања?


Можемо да пружамо отпор тако што нам воља неће бити сломљена. А то
зависи од сваког од нас. Када је Марти Ахтисари долазио у Београд зашто
се није окупило 500.000 људи на улицама да му покажемо да смо
незадовољни и да је то неправда? Исто је било када је Српско национално
веће протестовало испред америчке амбасаде, био сам тамо и било је јако
мало младих људи. Могло је да се одвоји пола сата и дође.


Шта мислите зашто није дошло више људи?


Нико не ради на томе. Политичари раде колико могу, међутим, они
имају проблем са кредибилитетом. Има странака које више верују, неке
мање, али због неких других сегмената имају мање кредибилитета. Мислим
да народ нема много поверења у политичаре. Али зато то могу да ураде
јавне личности. Нека се скупи 20 младих певача, глумаца. Мој другар
Петар Петковић и ја смо анонимуси, али хајде да се окупе млади људи од
утицаја, могли бисмо нешто да направимо.


Чини се да Ваше колеге у неким невладиним организацијама имају више успеха у својим кампањама?


Многе се врло неискрено баве својим послом, али њихов рад даје
резултате у тој нашој малодушности. Када Ненад Чанак на тв каже да ми
имамо везе са Косовом колико и са Мадагаскаром, то даје резултате. Када
у неким медијима имате 15 људи који у месец дана кажу то исто, како
хоћете да народ озбиљно реагује? А шта тек да кажу људи на КиМ? Њихове
очи су упрте у Београд, а у Београду ситуација није најбоља. Мене је
понекад срамота.


Пошто се бавите међународним односима, шта могу наши политичари да ураде, осим   вербалног неслагања


Прво, не смеју никада да признају то стање. Међутим, ако дође до
признавања Косова само вербално неслагање неће променити ствари на
терену, јер територију држите људима. У случају независности, ако Срби
крену одатле, ви можете да се не слажете колико год желите, али ви
губите. Друго, могу да буду чвршћи у реторици. У Србији многи
политичари, па и министар одбране, кажу да нама Војска не служи за рат
него да ћемо искључиво мирним и дипломатским путем бранити Косово.


Мислите да треба да блефирају?


Макар и као блеф немојте да искључујете ту могућност. Нико од вас не
тражи да кажете послаћемо војску, ја то не могу да тврдим јер не знам
каква је ситуација у нашој Војсци и шта тренутно могу да ураде. Али
неко треба да сноси одговорност и за то колико нам је јака Војска. Али
немојте да искључујете могућност да кажете: Србија задржава сва права
као суверена држава да на сваки могући начин брани свој територијални
интегритет и суверенитет. Када кажете да ћете бранити само политичким
средствима а никако војним, ви дајете јасан сигнал да се нећете борити.


Чега је то последица?


Мислим политичког дилетантизма већине наше политичке елите. Политика
није посао као сваки други, она захтева и визију и историјску димензију
и одређену вертикалу. Огромна већина наших политичара је нема. Озбиљан
државник је 2000. године морао да набави ефикасне противавионске
системе. У међународним односима је најбитнија сила. Можете ви да
поверујете у те наивне приче о људским правима, али западна
цивилизација функционише по принципу јачег и силе. А ојачавање Војске
вам невероватно повећава преговарачке могућности.


Да ли се због тога нико не плаши српске реакције, него  САД и
поједине чланице ЕУ стално упозоравају да Албанци поново могу да се
лате оружја уколико не добију независност?


Па зашто би се плашили када ми први кажемо да нећемо. Не кажем да
треба ратовати, ја нисам имао прилику да ратујем и, верујте, волео бих
да тако и остане. Албанци се не либе да кажу да ће употребити силу ако
решење не буде повољно за њих, а ми кажемо: какво год буде решење ми
ћемо се борити само политичким средствима. А при том видимо да
политичка средства не дају резултате. Српски аргументи су изузетно јаки
по питању КиМ, али нико неће да их чује.


Да ли је формирање Гарде цара Лазара у Крушевцу одговор?


Ја могу да вам набројим 20 људи који би отишли с пушком на Косово,
али ја нисам од оних који мисле да одлазити с пушком у приватном
аранжману може много да помогне. Иза тога треба да стоји држава, ако
мисли да је способна, ако не, онда боље да не крећемо.


Вођа те гарде је најавио да очекује први проблем управо са државом.


Ја не знам о којим је људима реч, нити ко стоји иза њих, нити да ли
су заиста то самоиницијативно покренули. Мене као политиколога и
правника занима како ће се наш државни врх поставити.


-----------------------------------------------------------


Не дам да ми вређају интелигенцију


Мени би било лакше када би амерички амбасадор Мајкл Полт када дође
на тв рекао: „Ми смо јачи и тако ће бити”. Мирније бих отишао да
спавам. Међутим, он прича те невероватно нелогичне и недоследне приче у
које је тешко поверовати. Не само што ми отима територију, него ми
вређа интелигенцију. Благом антиамериканизму у Србији има разлога и ти
разлози нису овде, него у њиховом понашању према нама.




Биљана Митриновић



http://www.politika.co.yu/detaljno.php?nid=27303





Powered by ScribeFire.