петак, 29. јун 2012.

Pišući na srpskom čuvaju Kosovo

UOČI VIDOVDANA KNJIŽEVNA TRIBINA „RIJEČ" URUČILA POVELJE OVOGODIŠNJIM LAUREATIMA

 

Pišući na srpskom čuvaju Kosovo

 

■Ne možemo izgubiti Kosovo, ako ga ne izgubimo u svojim dušama, snovima, domovima, u svojim školama, knjigama, stihovima i pjesmama, poručio je Džomić

 

Uoči velikog srpskog praznika Vidovdana, u kripti Hrama Hristovog vaskrsenja, u Podgorici je upriličeno književno veče i uručene povelje koje dodjeljuje književna tribina „Riječ". Uvertiru za uručenje Vidovdanske povelje, stihovima u čast ovog značajnog datuma iz srpske istorije, dali su pjesnici Ranko Jovović, Veselin Rakčević, Radovan M. Karadžić, Miodrag Tripković, Višnja Kosović, Perivoje Popović, Garo Jovanović, Budimir Dubak, Slavko Živković, Jovan Pejović, Vukić Garo Brajković, Veselin Lazarević, Slobodan Čurović, Draško Vulević, Dušica Pajović, Miodrag Marković, Andrija Markuš, Ljubisav Bijelić, Radovan Radović i Milica Kralj.
Poslije pjesničkog časa o Vidovdanu, urednik tribine „Riječ", književnik Garo Jovanović uručio je povelje Veselinu M. Rakčeviću za poeziju, Budimiru Dubaku za prozno i dramsko stvaralaštvo, dr Goranu Radonjiću za esejistiku i ocu Veliboru Džomiću za publicistiku.
U ime nagrađenih govorio je otac Velibor Džomić, koji je, između ostalog rekao da Vidovdansku povelju primaju sa zahvalnošću i osjećajem sopstvene nedostojnosti pred žrtvom Svetog kneza Lazara i kosovskih novomučenika.
Znam i uoči Vidovdana ispred ovog svetog oltara svjedočim da pjesnicima progonjenog jezika i sveštenicima progonjene Crkve Božije u Crnoj Gori, tokom svih prethodnih godina ni u pameti, ni u promisli nisu bile nagrade, pohvale i priznanja, nego riječ Hristova: „Ako mene goniše i vas će goniti. Ako moju riječ održaše i vašu će održati". Ovo vidovdansko bdijenje i nije ništa drugo do podsjećanje da Kosovo nije samo tamo na Gazimestanu, oko Laba i Sitnice, Prištine i Gračanice, Peći, Prizrena i Đakovice, Lipljana i Gnjilana, Uroševca i Ponoševca, Kosovskog Pomoravlja i Kosovske Kamenice, Velike Hoče i Orahovca, Sirinićke Župe i dečanske vinice. Ono je i ovdje u Crnoj Gori, i tamo na mjestu gdje Srbi žive i svjedoče Vidovdanski zavjet Svetog Kneza Kosovskog i njegovih kosovskih vitezova. Noć i bdijenje uoči Vidovdana i Kosovdana nije ništa drugo do smotra koju u svom narodu na nevidljiv način vrši knez Lazar, a prate ga oni koji su sa njim postradali na Kosovu. Ovdje među nama osjećam i vidim i Miloša Obilića, i starog Jug Bogdana, i devet braće Jugovića, i Toplicu Milana, i Kosančić Ivana, i Jovana Kosovca i sve kosovske junake, kazao je Džomić.
On je kazao da i ovaj Vidovdan dočekujemo razbraćeni i podijeljeni, odijeljeni jedni od drugih i sami od sebe.
Ali moramo znati da ne možemo izgubiti Kosovo, ako ga ne izgubimo u svojim dušama, snovima, domovima, u svojom školama, knjigama, stihovima i pjesmama, poručio je Džomić.
Za srpskog pjesnika, kako je kazao Budimir Dubak, nema svjetlije nagrade od Vidovdanske, kao što za srpski narod nema ni svjetlijeg datuma od Vidovdana.
Trudimo se da, pišući na srpskom jeziku i čuvajući sveto kosovsko pamćenje, učinimo da ono ostane vječno u jeziku. Jer, što je neuništivo u jeziku ostaje neuništivo u prostoru, kazao je Dubak.
Zadovoljstvo zbog nagrade nije krio ni dr Goran Radonjić, kazavši da mu Vidovdanska povelja, koju dodjeljuje tribina „Riječ", mnogo znači.
Među mnogim nagradama koje sam dobio, a bilo ih je i međunarodnih i jugoslovenskih, Vidovdanska nagrada mi je najdraža, jer se tako zove i u sebi nosi Kosovo i moju dušu, kazao je Rakčević.
D.D.P.

Odgonetnuta tajna ljudskog udesa
Odluku da Vidovdansku povelju za prozno i dramsko stvaralaštvo uruči Budimiru Dubaku, žiri je obrazložio činjenicom da motivacija slike svijeta i način prikazivanja proizlazi iz dublje vremenski okvirne tačke, odakle se značenjski razastiru u fantazmagoričnom smjeru. Njegova proza apsurda kojom se kreću lica bez nade i bez mogućnosti bilo kakvog izlaza ili pronalaženja spasonosnog okvira, ne pruža utjehu, smatrao je žiri.
Dubak je uspio da odgonetne tajnu ljudskog udesa i da dočara zamršenost, složenost i raznolikost ljudskog iskustva i da osobenim poetičkim sredstvima prikaže trivijalnost naše stvarnosti u njenim poražavajućim oblicima kao vrstu univerzalne osjećajnosti, stoji u obrazloženju.

Svjedočanstvo i sjećanje
Analitično i naučno zasnovan način obrazlaganja gorućih problema kojima je javnosti obznanjen težak položaj Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda, opredijelio je žiri da Vidovdansku povelju za publicistiku dodijeli svešteniku Veliboru Džomiću.
Pišući o stradanju Srpske crkve u proteklim periodima, otac Velibor Džomić je uspio da gradacijski prikaže stepen mučeništva svih onih stradalnika koji nisu poklekli i koji su vlastitom patnjom osvijetlili uzlazne ljestve kojima put nebesa hrli duša. Knjige oca Velibora Džomića predstavljaju ne samo potresno svjedočanstvo o tragizmu koji je obilježio Srpsku pravoslavnu crkvu i srpski narod, već vrstu obrednog sjećanja koje se svakim ispisanim retkom pretvara u hram u čijem središtu plamti svijeća zadušnica. Za stradalnike i za nas grešnike, obrazložio je žiri.

Trag o književnom vremenu
Esejizovanim načinom prilaza književnim pojavama, Goran Radonjić, smatra žiri, oprezno, sistematično, promišljeno i nadasve neodoljivo i zavodljivo, predočava trag o književnom vremenu u esejističko svježim, mozaičnim, eksperimentalnim i modernim iskazom koji imponuje čitaocima.
Time se Radonjićevo tumačenje književnosti i književnih pojava prihvata kao pouzdan i uvjerljiv znak u onom vavilonskom beskraju čija osnovna mjera još od Jovanovog otkrivenja „bješe Riječ na početku", obrazloženje je žirija odluke o dobitniku povelje za esejistiku.

 

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&datum=2012-06-29&clanak=337169&naslov=Pi%B9u%E6i%20na%20srpskom%20%E8uvaju%20Kosovo

POTERA ZA "RATNIM HUŠKAČIMA"

NUNSOVCI, VLADIMIR I BRUNO U POTERI ZA „RATNIM HUŠKAČIMA“

Izvor: Pečat, 06/29/2012; Strana: 36

 

Dve decenije traje konstantan pritisak beogradskih „nezavisnih novinara“ da se na sud izvedu novinari, uglavnom ratni izveštači raznih srpskih redakcija, koje ta „nezavisna“ bratija smatra odgovornima za neke ratne zločine, a ovih dana prisustvujemo završnom činu tog prljavog i nečasnog posla

Postoji u srpskom informativnom prostoru, evo već 20 godina, jedna pozornica koja se pojavljuje neočekivano u nepravilnim vremenskim periodima, uvek je prljava, sve je slabija, ali se pojavljuje, odoleva godinama i zaboravu. Izvor je u močvari zvanoj NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije), a kanale za tu splačinu pročišćava i održava dvadesetak neostvarenih osoba koje je neko davno zajebao rekavši im da imaju talenta za novinarstvo. To su nosioci spomenice „borac protiv Slobodana Miloševića“, osobe koje niko već dvadeset godina ne pita znaju li oni nešto od novinarstva, osim što skaču po mrtvim ljudima i podsećaju na delove svoje biografije kada su „po cenu života branili novinarsku profesiju, od poslušnika i Miloševićevih ratnih huškača“.

IDEOLOŠKA PAUČINA

Tu grupaciju ne drži na okupu želja da se novinarstvo zaštiti i odvoji od propagande već ideološka paučina izneta sa Osme sednice, žal zbog poraza Stambolića i pobede Miloševića. To je bulumenta čije su sive ćelije odavno programirane na politiku, komunizam, jugoslovenstvo i antisrpstvo. Njima je novinarstvo sklonište, operativna tačka, istureno odeljenje. Nikada se nisu borili za slobodu mišljenja, rešavanje esnafskih problema, eliminisanje groznih okolnosti u kojima su živeli i radili (i danas žive i rade) srpski novinari. Oni sa tim veze nemaju, njihov život i karijere, ono što ceo život rade, određeni su u ideološkim komisijama Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, čiji su bili šefovi ili članovi, u kabinetima najuticajnijih jugoslovenskih komunista, krevetima istih, gde su mlade novinarke ulazile po preporuci i sa velikim ambicijama, a izlazile sa univerzalnim ključevima za sva partijska i medijska vrata. Sve ih je prošlo; mladost, strast, pažnja, novac, godine… ostao je samo plamičak sa jedne od šest baklji koji ih vodi prema ničemu. I to se gasi. Život tih ljudi je promašen. Iza njih ništa neće ostati. Spominjaće ih, nadam se, samo deca i unuci.
I danas, kao svih ovih godina, opstaju napadajući svoje kolege. Dvanaest godina ih gledamo kako ponizno, sramno, kao što nikada nisu radili oni na koje upiru prste, služe beogradskim „oktobarskim“ vlastodršcima. Nunsovci i ovi što su oko NUNS-a okupljeni uništili su srpsko novinarstvo, ubili u njemu svaku živu ćeliju, ugasili poslednju iskru hrabrosti, potopili obavezu da se kaže istina, to sveto pravilo ovog zanata. Prisetite se samo kako su i šta su radili u protekloj predizbornoj kampanji. I za Parlament i za predsednika Srbije. Hrabrost ispoljavaju oštreći onu stvar na od prijatelja izdanog, od društva izopštenog, bolesnog Milorada Komrakova, na utamničenog Dragoljuba Milanovića, na nekoliko novinarki bez zaštite i isto toliko uplašenih novinara „Ekspres politike“, „Večernjih novosti“ i „Radio-televizije Novi Sad“. Ovih junskih dana, 2012. godine, nunsovci ponovo orgazmiraju, uz svesrdnu pomoć Specijalnog tužilaštva za ratne zločine i tandema Vukčević-Vekarić. Jure srpske novinare, „ratne huškače“, privode ljude na informativne razgovore, šire strah, prete, likuju, a sve po prijavi NUNS-a iz vremena kada je tamo gazdovala Nadežda Gaće. Ako ne znate, ne vredi da vam objašnjavam ko je to. Prazno ime i prezime.
Zove me prošlog vikenda jedan od novinara koji su bili privedeni na razgovor. Ime nije važno, a nije ni poznato široj javnosti. Čovek je u strahu, ne zna šta da radi. Ispitivali su ga 90 minuta, a povod je jedan njegov tekst napisan pre 20 godina u kojem se spominju „bojovnici pod fesom“, muslimani u hrvatskoj vojsci. I šta je tu sporno, neistinito, ratnohuškački. Znam sve o tome, znam gde je operisala ta jedinica – Hrvati su je zvali „handžar divizija“ u znak toplog sećanja na istoimenu formaciju iz vremena Ante Pavelića – znam da im se komandir zvao Ekrem Mandal, znam gde je rođen, koliko ima dece i braće. Imam spisak Srba koje su (po sopstvenom priznanju) likvidirali na području Siska i Petrinje. Veliki broj nožem. Nunsovcima i Specijalnom tužilaštvu u Beogradu to nije važno. NJih se ne tiče uzrok, to je valjda u redu, ali nije u redu da se o tome piše i zato se u Beogradu i Novom Sadu vodi u Evropi do sada neviđena kampanja protiv novinara. U operaciji učestvuje tridesetak novinara i desetak policijskih inspektora. Ubijanje i proterivanje Srba, po nunsovcima, ne spada u sporno delovanje, ratno huškanje. Ne.
Za njih je ratno huškanje ako se piše i priča o zločinima nad Srbima.

SMRTNO RANJAVANJE

Nikada neće biti utvrđen tačan broj Srba ubijenih u Gospiću i Vukovaru, i to pre početka rata. Podvlačim – pre početka rata. Ubijali su ih pripadnici neoustaških paravojnih jedinica. Divljački, klanjem, smrtnim ranjavanjem i bacanjem još živih u bunare, grobnice koje su sami morali da iskopaju, u Dunav. Da li su informacije o tome kod Srba proizvodile strašno ogorčenje, bunt, očaj, nagon za osvetom…? Jesu. A ko je za to kriv? Počinioci tih dela ili novinari koji su o tome informisali javnost?
Ona ponornica sa početka teksta pojavila se ovih dana na TV „Vojvodina“. Serijal se zove: „Mediji u Srbiji, hronika propadanja“. Autor je Slaviša Lekić, bivši suprug Bojane Lekić. NJe se, pretpostavljam, sećate, iako je dugo vremena nema u javnosti, a njega ne verujem da znate. Profesionalna karijera bez traga. Čovek je vlasnik i urednik nečega, uzmimo magazina po imenu „Status“. To je nekakvo čarter izdanje, pojavljuje se s vremena na vreme, kad se napuni. Ima raznih verzija ko finansira „Status“, a samo jedna što se tiče čitalačke publike; to niko ne čita. Taj Lekić je, dakle, podgrejao zgrušanu, smrdljivu čorbu o „medijima devedesetih“ (epizoda sedam) i dao je TV „Vojvodina“ koja petkom odvaja po četrdesetak minuta da bi svoju publiku podsetila na dane kada su, a šta bi drugo, srpski novinari izazivali i na kraju izazvali rat i razbijanje Jugoslavije. Pomagali su im, je l’ da, srpski akademici i Slobodan Milošević.
Zvala me pre godinu dana neka žena, predstavila se kao Lekićeva saradnica, i ponudila da učestvujem kao sagovornik u tom serijalu. Nije mi padalo na pamet tako nešto. Čak i Lekić zna kako se podmeće i manipuliše u televizijskoj montaži, što su videli oni koji su pristali. Nudio sam im tada, a nudim i danas, sat, dva, koliko hoće, televizijskog razgovora na gornje teme, pod samo jednim uslovom – da to bude uživo. Neće, to im ne odgovara. Tu čovek može da oponira, a šta oni da rade sa suprotnim mišljenjem. Nisu navikli, nema kod njih suprotnog mišljenja. Vrlo je interesantan spisak adresa sa kojih je Lekiću došla pomoć, naravno i finansijska, za sočinjenije: „Mediji u Srbiji, hronika propadanja“. Obratiti pažnju.

MEDIJSKO LINČOVANJE

A gde su srpski „nezavisni novinari“ videli da se, makar tu u Regionu, sudi ratnim izveštačima i urednicima koji su takve izveštaje ili komentare o ratu puštali? Da li su Hrvati obavili tu istragu? Muslimani, Bošnjaci? Možda Slovenci? Ni govora. Oni o tome neće ni da razgovaraju, a i zašto bi kad su beogradski nunsovci odavno definisali rat u bivšoj Jugoslaviji kao srpsku agresiju na druge narode i republike, a u takvoj postavci krivci su, valjda je to jasno, samo na jednoj strani, srpskoj. Čak ni Haški tribunal, osnovan sa idejom vraćanja Srbije i Srba u duboku prošlost (pogledati broj osuđenih Srba, zbir godine robije, njihove državničke, vojne i policijske funkcije i uporediti ga sa zbirom svih drugih), nije nikada ni spomenuo mogućnost suđenja srpskim novinarima.
Pre pet godina Udruženje novinara Srbije, predsednik je bio Nino Brajović, dodelilo je nagradu hrvatskom novinaru Denisu Latinu („HRT“) „za širenje medijskih sloboda“. Latin je nagradu sa gnušanjem odbio, kazavši da je ne može primiti iz ruku čoveka koji se dokazivao kao „slavitelj zločina, razaranja i okupacije Vukovara“. Nino Brajović je, podsećam, kao reporter Televizije „Beograd“ izveštavao sa vukovarskog ratišta. Taj posao odradio je profesionalno i zanatski dobro, sa manje emocija nego što bi se u datim ratnim okolnostima moglo očekivati od svakog izveštača sa terena.
A Latin je, reklo bi se, moralna gromada, kad može tako da se ponaša i deli lekcije? Neće biti. Zbog izveštaja Nine Brajovića niko nije izgubio glavu. Zbog Latinovog novinarstva jeste. Latin je, to je u Hrvatskoj opštepoznato, o tome je pisao Tomislav Klauški u listu „Novinar“, glasilu Hrvatskog novinarskog društva, u kameru čitao imena i prezimena sisačkih Srba, „neprijatelja nove nezavisne hrvatske države“, koji su posle toga ubijeni. Ako ovo nije ratno huškanje ili preciznije, ako to nije medijsko linčovanje sa smrtnom posledicom, onda niko ne zna šta je ratno huškanje i šta je ratni zločin. Ali, u Zagrebu ne postoje nunsovci, odnosno NUNS, a nemaju ni specijalno tužilaštvo za ratne zločine koje bi ganjalo hrvatske novinare. Srbima je bog ili sotona, teško je tvrditi, dao Nadeždu Gaće, Brunu Vekarića i Vladimira Vukčevića.

Autor: RATKO DMITROVIĆ

 

субота, 16. јун 2012.

Krasić pomogao mladim fudbalerima s Kosova

Krasić pomogao mladim fudbalerima s Kosova

Komentara 0

0

Reprezentativac Srbije i fudbaler torinskog Juventusa Miloš Krasić obezbedio je finansijska sredstva potrebna za trodnevno učešće tridesetak dečaka iz škole fudbala "Trepča" iz Kosovske Mitrovice na Prvom međunarodnog fudbalskom festivalu "Vojvodina - Joma kup 2012" u Novom Sadu.

 

Ne zaboravlja odakle je - Miloš Krasić

 

Reč je o dečacima rođenim 2000. i 2002. godine, a radi se o još jednom slučaju u kojem je Krasić pomogao grad u kojem se radio i u kojem je načinio prve fudbalske korake.

 

Jedan od trenera škole fudbala "Trepča" iz Kosovske Mitrovice Nikola Radulović rekao je da rezultati koje postiže ta škola u poslednje vreme nisu prošli nezapaženo, zbog čega ga nije iznenadio poziv za učešće na tako velikom fudbalskom događaju.

 

"Dobili smo poziv, ali smo zbog teške finansijske situacije morali da se zahvalimo domaćinima i odbijemo poziv. Ipak, usledio je novi poziv u kojem nam je rečeno da je sve obaveze preuzeo Miloš Krasić a da mi samo treba da dođemo i predstavimo se u najboljem svetlu", rekao je Radulović.

 

Njegov kolega Dušan Drobac dodao je da su fudbaleri te škole u prethodnom periodu učestvovali na završnici Minimaksi lige regiona Zapadna Srbija, na turnirima u Vrnjačkoj Banji, Arilju i na Zlatiboru ali i na međunarodnom turniru u Austriji gde su se ravnopravno nosili sa ekipama iz prve lige u svom uzrastu.

 

Drobac je podsetio da su mali fudbaleri iz Kosovske Mitrovice sa svih takmičenja donosili medalje i osvajali jedno od prva tri mesta.

 

"Sigurni smo da bi naši rezultati bili znatno bolji da imamo uslove za rad. Nemamo stadion ni halu sportova pa sve treninge i utakmice igramo u balon sali, ili kao gosti na stadionima u Leposaviću ili Zubinom Potoku", rekao je Drobac.

 

On je posebnu zahvalnost izrazio Krasiću koji je bez razmišljanja prihvatio da pomogne mladim ljudima i omogući im da jednog dana dostignu visine koje je svojim fudbalskim umećem i sam dostigao.

 

Na prvom međunarodnom dečijem fudbalskom festivalu "Vojvodina - Joma kup 2012" učestvovaće ekipe iz devet evropskih zemalja. Utakmice će se igrati na terenima Fudbalskog centra "Vujadin Boškov" u Novom Sadu

http://www.vesti-online.com/Sport/Fudbal/232676/Krasic-pomogao-mladim-fudbalerima-s-Kosova

петак, 15. јун 2012.

Ko u Srbiji ima 1.000 evra penzije?

http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2012&mm=06&dd=15&nav_id=618725

 

Ko u Srbiji ima 1.000 evra penzije?

Izvor: Novosti

Beograd -- Gotovo pola miliona najstarijih koji primaju najniže zakonske penzije živi na ivici bede, dok njih 154 može da uživa u sumama koje prelaze 1.000 evra mesečno.

 

U Srbiji ima skoro 1,7 miliona penzionera i prosečna primanja su im oko 24.000 dinara.

Najviša moguća penzija po novom Zakonu o PIO, iznosi 109.997 dinara i nju svakoga meseca dobija ukupno 83 korisnika. A, po starom zakonu, penziju od 115.787 dinara podiže ukupno 71 penzioner

U Fondu ne preciziraju čime su se tačno oni bavili tokom svog radnog veka, ali dodaju da se te najviše penzije isplaćuju iz državnog budžeta jer su stečene po takozvanim posebnim propisima. Tako su socijalne razlike, koje su vidljive među svim stanovnicima Srbije, postale najočiglednije upravo među penzionerima.

S druge strane, za golu egzistenciju se svakodnevno bori čak 240.361 bivših službenika, radnika javnih i društvenih preduzeća, privatnih preduzetnika, koji svakoga meseca žive sa 12.645 dinara, koliko je najniža zakonska penzija u Srbiji propisana za kategorije zaposlenih, samostalnih delatnosti i vojsku. A još manje od ove "crkavice" prima čak 206.323 penzionera koji su se tokom prošlosti bavili poljoprivredom. Najniži iznos penzije za poljoprivredne penzionere iznosi samo 9.941 dinar.

"To zapravo znači da su njih mogli zaraditi pripadnici policije, odnosno BIA, jer su oni imali mogućnost da pri obračunu penzije izaberu deset uzastopnih godina u kojima su dobijali najveće plate. U jednom periodu su im se penzije obračunavale samo u odnosu na zaradu iz poslednje godine radnog staža, a u njoj su po pravilu i plate bile najveće", objašnjava Radina Todović, državni sektretar u Ministarstvu rada i socijalne politike.

Ona dodaje da osim ovih "specijalaca", najdeblje čekove podižu i vojni obaveštajci, kao i pripadnici Vojno-bezbednosne agencije, ali i nekadašnji radnici Uprave za krivične sankcije, bivši radnici saveznih ministarstava.

Todovićeva dodaje da su šanse da običan "civil" dostigne ove zakonom zakucane maksimume skoro ravne nuli.

 

N.B. Oni su se borili da bi mi bolje ziveli

"Da bi neko dobijao penziju iznad 100.000 dinara, plata bi mu tokom celog radnog veka morala biti najmanje pet puta veća od prosečne, a danas je to gotovo nemoguće", kaže on.

Ipak, ima i onih koji su dovoljno blizu ovih - za većinu srpskih penzionera - astronomskih iznosa. Tako na čekovima njih 4.503 piše najmanje 81.000 dinara.

 

 

среда, 13. јун 2012.

ПУТ ОЦА ЈУСТИНА

ПУТ ОЦА ЈУСТИНА

Владимир ДИМИТРИЈЕВИЋ | 14.06.2012 | 00:01

 

НА ДАН СВЕТОГ ЈУСТИНА ЋЕЛИЈСКОГ,

1/14. јуна 2О12. 

 

Ко год је читао књигу новинара Николе Врзића „Викиликс: тајне београдских депеша" у издању „Печата" и „Фонда Слободан Јовановић" (Београд, 2О12.), могао је да у њој наиђе на поглавље под насловом "Умерени гласови у Цркви могли би да дођу у први план ако реформисти буду предводили следећу коалциону владу". Из тог поглавља сазнајемо да се америчка амбасада у Београду, од средине прве деценије 21. века, веома занимала за стање у СПЦ и трудила да, преко својих „инсајдера", дође до епископа који би могли да јој помогну да спроведе своју жељу да „пацификује" СПЦ када су у питању национални интереси Србије који се косе са интересима вашингтонско-бриселске Империје. 

Из депеша које је објавио Џулијан Асанж сазнали смо да је амерички амбасадор Мајкл Полт узалуд покушавао да убеди владику рашко – призренског Артемија да сарађује са Империјом око претварања Косова и Метохије „независну" државу под влашћу Великог Брата, коме су одани косметски Шиптари спремни на пружање свих „добрих услуга". Тако смо од „Викилиса" сазнали да председник Србије Тадић, по извештајима америчких дипломата, „иза сцене ради у спрези са важнијим црквеним умерењацима, у покушају да утиче на избор патријарховог наследника". А 31. маја 2ОО6. потчињени из Београда јављају претпостављенима у Вашингтону: "Став цркве компликују унутрашњи сукоби. Постоји умерено крило (Иринеј Добријевић, епископи Теодосије и Григорије) које је покушало да развије аполитичан став који би одговорио на специфичне интересе СПЦ на Косову (имовина и религиозна мисија).

Постоји и тврђа струја која верује да јe СПЦ квази-политичка институција колико и религиозни ауторитет". Крајем 2ОО6, Мајкл Полт се надао победи „умерењака" у СПЦ ако следећу владу формирају „реформисти" (читај: послушници Империје). Када је за патријарха изабран епископ нишки Иринеј, америчка амбасадорка Мери Ворлик је 12. фебруара 2О12. послала депешу у којој пише: "Његова спремност да се позабави контроверзним питањима, као што су помирење са Ватиканом и санкционисање епископа Артемија, слуте на добро".

Дакле, јасно да јасније не може бити: Империја се активно укључила у разградњу Србске Цркве; њени методи су добро познати из историје, и укратко би се могли дефинисати као DIVIDE ET IMPERA. Најновији циљ империјалних гонитеља светосавског Србства је продубљивање подела и раскола у живом ткиву Цркве. О томе је, на себи својствен начин, говорио власник Верске информативне агнеције, ВИА, Живица Туцић, један од гласноговорника домаћег екуменизма, у свом интервјуу „Илустрованој Политици" (5. јун 2О12. ): "Одлазак зилота из СПЦ ја заправо позитивно, јер представља ослобођење од фундаменталистичког дела. Тиме СПЦ може једноставније да приступи потребним променама, не догми, већ праксе" (то јест, продубљивању екуменистичких контаката и озакоњењу литургијске реформе.) Он се чак заложио за легализацију свих групација које су се одвојиле од СПЦ, под једним условом: да не дирају имовину званичне Цркве.

Потписник ових редова се већ годинама бори за супротно: за избегавање раскола и подела у Цркви, за надилажење истих љубављу заснованом на Истини, Која је Христос. Зато је неопходно да се промисле изазови пред којима смо, да бисмо нашли адекватне одговоре, засноване на учењу и животу највећег Србина Христовог, Светог Саве, и његових следбеника кроз векове. То, поготову данас, треба имати у виду: како интелектуално, тако и молитвено, у складу молитвом Владике Николаја да се Срби сложе, обоже и умножe!

Србски црквени пут мора бити пут Светог Јустина Ћелијског: против екуменистичке свејереси и модернистичке помаме, али и без напуштања Светосавске Цркве, од које отпадају само они који су Христа издали, поклонивши се Западу, оличеном у вашингтонско-ватиканској осовини и протестантској антихристовској анархији... Јер, не заборавимо - и у доба оца Јустина екуменизам је био у пуном дејству: патријарх Атинагора се братимио с римским папом Павлом Шестим, митрополит лењинградски Никодим се залагао за интеркомунију с римокатолицима, а патријарх србски Герман је био један од сапредседавајућих Светског савета цркава. Иако је све одречне појаве су светском и домаћем православљу оштро критиковао, иако је исповедао светоотачку истину да ван Цркве нема спасења, отац Јустин је молитвено бдио над црквеним јединством, изливајући море суза због раскола у Америци и апелујући на СА Сабор СПЦ да крене у сусрет помирењу. Знао је отац Јустин да је раскол изазван дејством безбожничког Титовог режима, и да, поготову у духовној области, само слога Србина спасава. Надајмо се у Бога Живога да ће Срби ту светојустиновску линију трезвеног ревновања за Истину препознати, и да ће остати у Цркви Отаца, чекајући оно што је, по Писму, сасвим поуздано: слом Империје и златну слободу, утемељену на подвижништву крста. 

 

http://srb.fondsk.ru/news/2012/06/14/put-oca-iustina.html

Dodik: Nikolić da podigne pripravnost vojske

Dodik: Nikolić da podigne pripravnost vojske

- Nemam šta ja da budem zadovoljan ili ne rezultatima izbora u Srbiji, interesuje me stabilna, jaka i sve jača Srbija

Mogu da imam lične impresije, ali poštujem odluku većine njenih građana. I očekujem da će brzo formirati vladu - rekao je, pored ostalog, u intervjuu za NIN Milorad Dodik, predsednik Republike Srpske.

On je naveo da ne može da bira vladu Srbije koja zavisi od političkih partija, te da je to nešto sasvim drugačije od podrške koje je na predsedničkim izborima dao Borisu Tadiću. Na pitanje da li bi podržao stav novoizabranog predsednika Srbije za upotrebu sile u borbi i za očuvanje teritorijalnog integriteta Srbije, Dodik je odgovorio kontrapitanjem: „Zašto postoji vojska nego da brani državu".


- Ali kada je reč o Kosovu, ono je na političkom terenu i niko lud ne bi sada slao vojsku na Kosovo, niko nije avanturista i ne verujem ni da je Nikolić to mislio. Mislim da je racionalan u tom pogledu. Ja bih podigao pripravnost vojske i neke stvari učinio da manifestujem snagu države, a ne bih samo sedeo i čekao da me neko zovne iz Brisela, Amerike i traži moje mirovanje. Neko bi zbog toga možda hteo da pregovara upravo o severu Kosova - smatra Dodik.

 

On veruje u specijalne veze Srbije i RS kao i u brzi susret s predsednikom i premijerom i tvrdi da se ne meša u odnose u Srbiji, ali da neće biti ugodno sarađivati sa vladom ako u njoj bude LDP.


- Šta bismo mi imali s ministrima koji hodaju okolo i o RS govore loše, a iz Srbije su. Naravno da će to narušiti odnose. Ako mislite da smo spremni da kažemo: „Dobro, treba da imamo razumevanja, nije moglo drugačije, pustite Čedu neka hoda po Evropi i neka priča loše o Banjaluci i dobro o Sarajevu", naravno da nećemo to dopustiti - rekao je Dodik.

http://www.pressonline.rs/sr/vesti/vesti_dana/story/226276/Dodik%3A+Ni%3E%20koli%C4%87+da+podigne+pripravnost+vojske.html

уторак, 12. јун 2012.

Противправна „слобода“

Противправна „слобода"

 

 

12.06.2012, 22:02

Власти самопроглашеног независног Косова обележавају такозвани Дан ослобођења 12. јуна. Он је био утврђен у част почетка лоцирања на територији покрајине 1999. године мултинационалних снага КФОР-а. Томе је претходило 78-дневно бомбардовање тадашње Југославије од стране авијације НАТО-а и усвајање 10. јуна 1999. године резолуције сБ УН бр. 1244, чији основни ставови нису испуњени до данас. О значају и поукама догађаја од пре 13 година говори наш коментатор Петар Искендеров.

Операција Северноатлантске алијансе 1999. године против Београда постала је прва у историји Европе права војна акциај против суверене државе, која није одобрена од стране УН. Данас се може рећи да је управо у Југославији запад увежбавао моделе војно-политичког преформатирања земаља и читавих региона, што је касније настављено у Авганистану, Ираку, Либији, а данас се све очигледније види у политици Запада у погледу Сирије.

Започети рат много је једноставније него зауставити га, и то се у пуној мери односи на војну операцију Запада против Југославије. Налети НАТО авијације изазивали су нова разарања и погибију цивила, мада нису приближили политичко решење косовског проблема. Југословенски лидер Слободан Милошевић одбио је да капитулира под условима НАТО-а, а Брисел са своје стране није имао ни политичку вољу ни правне инструментеза превладавање све очигледнијег ћорсокака. Како је касније у својим мемоарима истакао канцелар Немачке Герхард Шредер, став Москве био је кључни за САД и НАТО. По његовом сведочењу, сами западни лидери су признали да је могуће завршити рат који се већ прилично разбуктао, само уколико нам пође за руком да привучемо на своју страну Русију.

Коначно су помогли да се ситуација разреши будући добитник Нобелове награде Марти Ахтисари и тадашњи руски премијер Виктор Черномирдин, који су преузели на себе улогу посредника. Њима је пошло за руком да убеде Милошевића да је бесмислено војно се супротстављати Северноатлантској алијанси и истовремено да постигну да потписивање војно-техничког споразума Београда са НАТО-ом буде поткрепљено међународно-правним гаранцијама. Документ је претпостављао да се на Косову под окриљем УН постави ефикасно међународно цивилно присуство и присуство за безбедност, а ни у ком случају не окупациони НАТО контигент.

Потписивање датог споразума омогућило је СБ УН 10. јуна 1999. године да усвоји резолуцију 1244, која је предвиђала решавање косовског проблема на основу битне аутономије и значајне самоуправе на Косову и приврженост суверенитету и територијалној целовитости Савезне Републике Југославије и других држава региона. Управо овај документ и даље чини међународно-правну основу за регулисање проблема Ксоова. 12. јуна исте године на територију Косова били су уведени први контигенти мултинационалних снага, у чијем саставу су били руски миротворци.

Ипак решења УН нису омела водеће западне државе да наставе курс свестране подршке косовским сепаратистима, а касније да оперативно признају независност покрајине Косово у односу на Србију, проглашену у фебруару 2008. године у једностраном поретку. Прит оме делатност Мисије УН постављене у покрајини и моривних снага КФОР-а од самог почетка стекла је карактер једностране подршке албанских сепаратиста. Карактеристично је да је једно од првих наређења шефа покрајинске мисије УН Бернара Кушнера било посвећено питању права које се примењује на Косову. Оно је предвишало да слично право поседују само наредбе самог Кушнера и издати на њиховој основи подзаконски акти, као и право које делује на Косову према стању од 22. марта 1989. године. Јасно је да је слично тумачење лишило Београд могућности да води реалне преговоре о постизању политичког споразума о Косову. То је било врло важан фактор који је довео проблем до актуалног међународно-правног ћорсокака.

Западни медији у јуну 1999. године у својој већини су квалификовали резултае мировних напора уз учешће Русије као доказ да је НАТО у праву и да је бомбардовање Југославије било ефикасно. Најјасније је ову мисао изразио лист Њујорк Тајмс, подвлачећи да ма како да политичари реше притање поводом Организације Уједињених Нација, НАТО ће ипак командовати на Косову.  И то поред тога, како се сећао касније сам Виктор Черномирдин, што су договори о принципима прекида војних дејстава постигнути са председником Југославије Слободаном Милошевећим предвиђали међународно присуство на Косову под окриљем УН у договору са СРЈ и уз одговарајућу улогу Русије. О НАТО-у се у том контексту у документу уопште није говорило.

Ипак смаовољно присвајање НАТО-у кључне улоге на Косову није једини пример манипулирања одлукама УН. Идеја спречавања „хуманитарне катастрофе" на Косову као оправдања за бомбардовање такође није издржала критику – истиче у разговору за Глас Русије експерт Института за славистику РАН Александар Карасјов.

 

Касније је било утврђено да никаквих хиљада жртава на Косову није било. Избеглице су бежале из покрајине не само од режима Милошевића, већ и од НАТО бомбардовања. Зато се може тврдити да је дато питање измишљено. Исељавање око милиона Албанаца у Албанију и Македонију пао не крајем марта и у априлу 1999. године – тачније у јеку бомбардовања НАТО-а. А то значи да војна операција Северноатлантске алијасне није спречила, већ управо изазвала хуманитарну катастрофу на Косову и у читавом региону.

Поткопавање међународно-правног система, смањење улоге УН и апсолутизација спољног војног интервенисања као средства регулисања унутрашњих конфликата најопасније су последице операције НАТО-а против Југославије. Чак сами западни медији су признавали да су хуманитарни мотиви били тек покриће за истинске геополитичке интересе које је тада имао Запад. Како је цинично писао између осталог амерички лист Бостон Глоб, догађаји 1999. године су показали да само уз помоћ ваздушне моћи може да се однесе победа у кризама попут косовске. Али и ово издање је било приморано да призна да је резултат бомбардовања било бекство са Косова више од милиона Албанаца. А угледни енглески војни историчар и експерт Џон Киган у вези са тим оправдано је приметио да победа однета на Балкану војним и ваздухопловним снагама није само победа НАТО-а или победа у име моралног разлога због којег се водио рат. То је победа у име новог светског поретка, који је прокламовао председник САД Џорџ Буш старији после окончања рата у Персијском заливу 1991. године. И самопроглашена независност Косова, која крши одлуке УН, постала је само један од елемената сличних геополитичких игара. Слобода од правних норми – ево шта одликује актуално стање на Косову и око њега.

http://serbian.ruvr.ru/2012_06_12/Kosovo-protivpravna-sloboda/