Pišući na srpskom čuvaju Kosovo

UOČI VIDOVDANA KNJIŽEVNA TRIBINA „RIJEČ" URUČILA POVELJE OVOGODIŠNJIM LAUREATIMA

 

Pišući na srpskom čuvaju Kosovo

 

■Ne možemo izgubiti Kosovo, ako ga ne izgubimo u svojim dušama, snovima, domovima, u svojim školama, knjigama, stihovima i pjesmama, poručio je Džomić

 

Uoči velikog srpskog praznika Vidovdana, u kripti Hrama Hristovog vaskrsenja, u Podgorici je upriličeno književno veče i uručene povelje koje dodjeljuje književna tribina „Riječ". Uvertiru za uručenje Vidovdanske povelje, stihovima u čast ovog značajnog datuma iz srpske istorije, dali su pjesnici Ranko Jovović, Veselin Rakčević, Radovan M. Karadžić, Miodrag Tripković, Višnja Kosović, Perivoje Popović, Garo Jovanović, Budimir Dubak, Slavko Živković, Jovan Pejović, Vukić Garo Brajković, Veselin Lazarević, Slobodan Čurović, Draško Vulević, Dušica Pajović, Miodrag Marković, Andrija Markuš, Ljubisav Bijelić, Radovan Radović i Milica Kralj.
Poslije pjesničkog časa o Vidovdanu, urednik tribine „Riječ", književnik Garo Jovanović uručio je povelje Veselinu M. Rakčeviću za poeziju, Budimiru Dubaku za prozno i dramsko stvaralaštvo, dr Goranu Radonjiću za esejistiku i ocu Veliboru Džomiću za publicistiku.
U ime nagrađenih govorio je otac Velibor Džomić, koji je, između ostalog rekao da Vidovdansku povelju primaju sa zahvalnošću i osjećajem sopstvene nedostojnosti pred žrtvom Svetog kneza Lazara i kosovskih novomučenika.
Znam i uoči Vidovdana ispred ovog svetog oltara svjedočim da pjesnicima progonjenog jezika i sveštenicima progonjene Crkve Božije u Crnoj Gori, tokom svih prethodnih godina ni u pameti, ni u promisli nisu bile nagrade, pohvale i priznanja, nego riječ Hristova: „Ako mene goniše i vas će goniti. Ako moju riječ održaše i vašu će održati". Ovo vidovdansko bdijenje i nije ništa drugo do podsjećanje da Kosovo nije samo tamo na Gazimestanu, oko Laba i Sitnice, Prištine i Gračanice, Peći, Prizrena i Đakovice, Lipljana i Gnjilana, Uroševca i Ponoševca, Kosovskog Pomoravlja i Kosovske Kamenice, Velike Hoče i Orahovca, Sirinićke Župe i dečanske vinice. Ono je i ovdje u Crnoj Gori, i tamo na mjestu gdje Srbi žive i svjedoče Vidovdanski zavjet Svetog Kneza Kosovskog i njegovih kosovskih vitezova. Noć i bdijenje uoči Vidovdana i Kosovdana nije ništa drugo do smotra koju u svom narodu na nevidljiv način vrši knez Lazar, a prate ga oni koji su sa njim postradali na Kosovu. Ovdje među nama osjećam i vidim i Miloša Obilića, i starog Jug Bogdana, i devet braće Jugovića, i Toplicu Milana, i Kosančić Ivana, i Jovana Kosovca i sve kosovske junake, kazao je Džomić.
On je kazao da i ovaj Vidovdan dočekujemo razbraćeni i podijeljeni, odijeljeni jedni od drugih i sami od sebe.
Ali moramo znati da ne možemo izgubiti Kosovo, ako ga ne izgubimo u svojim dušama, snovima, domovima, u svojom školama, knjigama, stihovima i pjesmama, poručio je Džomić.
Za srpskog pjesnika, kako je kazao Budimir Dubak, nema svjetlije nagrade od Vidovdanske, kao što za srpski narod nema ni svjetlijeg datuma od Vidovdana.
Trudimo se da, pišući na srpskom jeziku i čuvajući sveto kosovsko pamćenje, učinimo da ono ostane vječno u jeziku. Jer, što je neuništivo u jeziku ostaje neuništivo u prostoru, kazao je Dubak.
Zadovoljstvo zbog nagrade nije krio ni dr Goran Radonjić, kazavši da mu Vidovdanska povelja, koju dodjeljuje tribina „Riječ", mnogo znači.
Među mnogim nagradama koje sam dobio, a bilo ih je i međunarodnih i jugoslovenskih, Vidovdanska nagrada mi je najdraža, jer se tako zove i u sebi nosi Kosovo i moju dušu, kazao je Rakčević.
D.D.P.

Odgonetnuta tajna ljudskog udesa
Odluku da Vidovdansku povelju za prozno i dramsko stvaralaštvo uruči Budimiru Dubaku, žiri je obrazložio činjenicom da motivacija slike svijeta i način prikazivanja proizlazi iz dublje vremenski okvirne tačke, odakle se značenjski razastiru u fantazmagoričnom smjeru. Njegova proza apsurda kojom se kreću lica bez nade i bez mogućnosti bilo kakvog izlaza ili pronalaženja spasonosnog okvira, ne pruža utjehu, smatrao je žiri.
Dubak je uspio da odgonetne tajnu ljudskog udesa i da dočara zamršenost, složenost i raznolikost ljudskog iskustva i da osobenim poetičkim sredstvima prikaže trivijalnost naše stvarnosti u njenim poražavajućim oblicima kao vrstu univerzalne osjećajnosti, stoji u obrazloženju.

Svjedočanstvo i sjećanje
Analitično i naučno zasnovan način obrazlaganja gorućih problema kojima je javnosti obznanjen težak položaj Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda, opredijelio je žiri da Vidovdansku povelju za publicistiku dodijeli svešteniku Veliboru Džomiću.
Pišući o stradanju Srpske crkve u proteklim periodima, otac Velibor Džomić je uspio da gradacijski prikaže stepen mučeništva svih onih stradalnika koji nisu poklekli i koji su vlastitom patnjom osvijetlili uzlazne ljestve kojima put nebesa hrli duša. Knjige oca Velibora Džomića predstavljaju ne samo potresno svjedočanstvo o tragizmu koji je obilježio Srpsku pravoslavnu crkvu i srpski narod, već vrstu obrednog sjećanja koje se svakim ispisanim retkom pretvara u hram u čijem središtu plamti svijeća zadušnica. Za stradalnike i za nas grešnike, obrazložio je žiri.

Trag o književnom vremenu
Esejizovanim načinom prilaza književnim pojavama, Goran Radonjić, smatra žiri, oprezno, sistematično, promišljeno i nadasve neodoljivo i zavodljivo, predočava trag o književnom vremenu u esejističko svježim, mozaičnim, eksperimentalnim i modernim iskazom koji imponuje čitaocima.
Time se Radonjićevo tumačenje književnosti i književnih pojava prihvata kao pouzdan i uvjerljiv znak u onom vavilonskom beskraju čija osnovna mjera još od Jovanovog otkrivenja „bješe Riječ na početku", obrazloženje je žirija odluke o dobitniku povelje za esejistiku.

 

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&datum=2012-06-29&clanak=337169&naslov=Pi%B9u%E6i%20na%20srpskom%20%E8uvaju%20Kosovo