Sedlo belog konja
Objavljeno u: Komentar nedelje
20 Septembar, 2014 Subota u 10:22
Predanje kaže (pisane tragove ove vrste komunisti nisu ostavljali) da je Josip Broz zvao Staljina moleći ga da dopusti ulazak partizana na čelu oslobodilaca u Beograd, oktobra 1944. godine, skupa sa jedinicama Crvene armije. Staljin se, kaže ova priča, složio, rekavši Titu da se javi Vladimiru Ivanoviču Ždanovu, gardijskom general-lajtnantu tenkovskih jedinica Crvene armije, heroju Staljingrada, koji je pre ulaska u Srbiju, oslobodio Bugarsku i Mađarsku od Nemaca, a tih dana svoju armiju već rasporedio na rubnim delovima glavnog grada slomljene Kraljevine Jugoslavije.
Tako je Peko Dapčević na belom konju ujahao u Beograd. Na Terazijama se zadržao tek da ga vide i slikaju, a potom u galopu odjurio na Dedinje, gde je zauzeo jednu od tri najbolje vile na tom čuvenom beogradskom brdu i uselio se u nju.
Decenijama se jedna ulica u centru Beograda, kako i dolikuje, zvala po generalu Ždanovu. Onda su Ždanova iz centra grada odgurali u Pinosavu, ako znate gde je to.
Pre neki dan, odlukom Skupštine grada Beograda, Peko Dapčević je dobio svoj bulevar u centru glavnog grada Srbije. Čime je Dapčević zadužio Srbiju, Beograd, građane Srbije? Oslobodio ih od Nemaca? Ne, bez Rusa partizani o tome nisu ni sanjali. Ili, kakvo je to dobro Srbima dao Koča Popović? I njegovo ime je na istoj sednici Skupštine Beograda okačeno na zidove zgrada jedne od ulica u centru grada. Ta se zvala Zagrebačka. Nemojte se opterećivati pitanjem kako je sve to moguće, kad i sami znate da je u Srbiji sve moguće.
Beograd danas, i na ovaj način, slavi i odaje priznanje onima koji su 1944/45. godine u tom gradu pobili više od 30.000 Srba, uglavnom iz tzv. srednjeg sloja; doneli zakon o zabrani povratka nekoliko stotina hiljada proteranih Srba i Crnogoraca na Kosovo; koji su Srbiji prikačili dve autonomne pokrajine (Kosovo i Vojvodina) a Hrvatskoj, na primer, nijednu, mada je bilo istorijskog i svakog drugog opravdanja za tri (Dalmacija, Istra, Krajina); koji su 1974. godine doneli Ustav skrojen za rastakanje Jugoslavije na šest država. Radi li se ovo iz neznanja ili su još na snazi zaključci Četvrtog kongresa KPJ, održanog u Drezdenu, 1928. godine? Tada je donet plan rušenja Jugoslavije, i sve što se kasnije događalo, do današnjeg dana, odvija se po tom planu.
U Beogradu ne postoji ulica Mome Kapora (niko Beograd ni približno nije opisao i nacrtao kao on), nijedan prolaz u glavnom gradu ne nosi ime patrijarha Rajačića, ni velikog pesnika, Beograđanina, Sime Pandurovića (mnogi ga stavljaju ispred Dučića, pročitajte njegovu pesmu „Julsko veče"), a Stevan Mokranjac je dobio nekakav sokak u Vrčinu.
Ima li od dva miliona Beograđana ijednog koji ne zna pesmu „Beograde" („On ima čudesnu moć da svetlom ispuni noć…"), iza koje kao autor i izvođač stoji Duško Jakšić. Kako smo se odužili tom čoveku? Više su, ako ćemo mak na konac, Beogradu dali Tin Ujević i Antun Gustav Matoš, nego Peko Dapčević i Koča Popović. Ali, oni, ko im je kriv, nisu bili članovi CK SKJ, niti su sedlali bele konje.
Piše: Ratko Dmitrović za novosti.rs
Нема коментара:
Постави коментар