уторак, 15. октобар 2013.

Nikola Aleksić: Invazija bubamara u Beogradu - nastavak biološkog rata NATO-a

Nikola Aleksić: Invazija bubamara u Beogradu - nastavak biološkog rata NATO-a

 

Srna - 15.10.2013 15:40

BEOGRAD - Predsjednik Ekološkog pokreta Srbije Nikola Aleksić tvrdi da se biološki rat protiv Srbije nastavlja i da su narandžaste bubamare, koje su se u velikom broju pojavile u nekim beogradskim naseljima, ubačene u namjeri da se poremeti prirodna ravnoteža i uništi autohtona i korisna crvena bubamara.

On je u izjavi za Srnu upozorio da je narandžasta bubamara, koja je agresivna i uklanja korisnu "domaću" bubamaru, samo jedan od insekata i gmizavaca u rukama NATO-a i onih koji žele njihovim djelovanjem uništiti Srbiju.

"Ubačena je nova vrsta bubamare koja menja prirodnu ravnotežu sa onom pravom bubamarom koja je istinski korisna i omiljena", naglasio je Aleksić.

U prilog tome podsjetio je na veliku najezdu puževa golaća, koji su do sada bili nepoznati i koji uništavaju plastenike širom Srbije, kao i na rojeve skakavaca koji su ovog ljeta opustošili borski kraj.

"Bor su tokom čitavog leta opsedali oblaci skakavaca, koji su išli samo drumom, tako da su kola klizila po njima, a čuli su se takvi zvuci da je ljude podilazila jeza", rekao je Aleksić.

On je ukazao da su ekolozi Srbije pokušali više puta da upozore vlasti Srbije da se protiv zemlje vodi otvoreni rat radioaktivnom i hemijsko-biološkom metodom, ali da su naišli na ignorisanje i podsmijeh.

Aleksić smatra da se Vojska i rukovodstvo Srbije "ne stavljaju u odbranu zemlje, čime radikalno krše Ustav", te da će zbog toga morati odgovarati građanima.

"Oni su dozvolili da nas zaprašuju, nelegalni uvoz genetski modifikovane hrane, a uskoro će legalizovati njenu proizvodnju. Tome mora i doći kraj", zaključio je Aleksić. 

http://www.nezavisne.com/novosti/ex-yu/Nikola-Aleksic-Invazija-bubamara-u-Beogradu-nastavak-bioloskog-rata-NATO-a-213873.html

четвртак, 10. октобар 2013.

ALEKSANDAR VUČIĆ : PROMENIĆU SRBIJU ALI NAS SRBE TEŠKO

PROMENIĆU SRBIJU ALI NAS SRBE TEŠKO

Izvor: Nedeljnik, 10/10/2013; Strana: 20

 

BORIĆU SE ZA SRBIJU KOLIKO MOGU. VAŽNO JE DA POKUŠAMO NEŠTO SUŠTINSKI DA PROMENIMO. OD TOGA ŠTO ĆEMO PRODUŽAVATI OPSTANAK NA VLASTI POLA GODINE ILI GODINU IZ OVOG ILI ONOG RAZLOGA NEMA NIŠTA. U TOME NEĆU DA UČESTVUJEM. MENI TO NIJE POTREBNO, KAŽE U VELIKOM NACIONALNOM INTERVJUU NENADU ČALUKOVIĆU I VELJKU LALIĆU PRVI POTPREDSEDNIK VLADE SRBIJE I TRENUTNO NAJMOĆNIJA OSOBA U ZEMLJI ALEKSANDAR VUČIĆ FOTOGRAFIJE IGOR PAVIĆEVIĆ

Ekonomska situacija je vrlo teška i to ne treba kriti. Mi smo decenijama trošili ono što nismo zaradili, i to sad sve dolazi na naplatu. Kad vam zemlja za četiri godine poveća zaduženost sa 30 na 60 odsto BDP, kad istovremeno svake godine imate povećanje fiskalnog deficita, pad industrijske proizvodnje, onda rezultat mora da bude takav da jedino možete da preduzimate bolne i teške rezove.

Nije lako kad bilo kome oduzmete deo primanja, a on misli da je zaslužio i više od toga jer se teško živi. Ali, to mora da se desi. Nema tu više nikakve filozofije. Penzioneri će naravno ostati netaknuti, kao i ljudi koji primaju manje od 60.000 dinara. To je jednostavno strukturno dobra mera koju podržava MMF jer ne dira u ono što je najzdravije. Mi ne diramo privatni sektor koji je najzdraviji deo društva. Ovde se oduzima ono što je bio nedozvoljeni deo potrošnje. Direktor koji ima 200.000 dinara platu, imaće sada zaradu od 167.000. On s tom sumom može da živi kao sa 200.000 dinara, a znate li kolika je to ušteda za budžet kaže u ekskluzivnom intervjuu za Nedeljnik prvi potpredsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić.

Zar to nije novi udar na srednju klasu, intelektualce? Ne. Ovde se ne gađa srednja klasa. Ko ima platu 70.000 dinara, za njega su to minimalna izdvajanja. Ne možete da kažete da je srednja klasa onaj ko ima platu veću od 120.000 dinara. To je udar na njih. Srednja klasa su privatnici koji vuku zemlju napred... Ali i profesori, lekari, sudije, tužioci...

Najveći deo prosvete nam prima platu do 60.000, i to se na njih uopšte ne odnosi. Ovom merom je obuhvaćeno 179.843 ljudi, ali od toga najveći broj, oko 130.000, ima platu do 80.000 dinara, što znači da je to minimalno: na zaradu od 70.000, to je 2.000 dinara, od 80.000 je 4.000 dinara, od 90.000 je 6.000, i na platu od 100.000, to je 8.000 dinara. To se jednostavno neće osetiti. Ova mera najviše pogađa političare, ljude postavljene na različite visoke funkcije, direktore javnih preduzeć a, pomoćnike ministara, zaposlene u RRA... A ja ne mislim da su oni srednja klasa. Ali, naravno, da budem otvoreniji i da kažem nešto što političari ne bi rekli nemamo izbora. Zahtev MMF je bio da idemo na zarade od 40.000 i tako bi upravo udarili na srednju klasu. Ovo je nešto što smo morali da uradimo. I kraj. Imate litar vode pa ne može od njega da se napije 50 ljudi. A deset ljudi ipak može nešto da popije od tog litra i utoli donekle žeđ. U javnom sektoru to može da prođe, jer je bolje da ti ljudi ne dobijaju otkaze nego da nastave da rade. Očekujem da će u sklopu te reforme razumeti da moraju da pokažu veći trud i angažman. Razmišljam o sastanku sa svim zaposlenima u javnoj upravi, da svima stavimo do znanja kako mora da se radi u javnoj administraciji.

Da li je to samo početak reformi? Jer, u svetu se već godinama priča da štednja nije najbolje rešenje, već razvoj. Koje su tu mere?

Te teorije stalno slušam. To je bila Miškovićeva teza, koja možda nije sasvim tačna da ne treba da se štedi, nego narodu treba podeliti kredite da troši što više, jer će to povećati domaću tražnju, podići domaću privredu, obavezati ljude da kupuju domaće proizvode... To ne zvuči nelogično, međutim, nije sasvim realno. Mi moramo i na troškovnoj i na prihodnoj strani budžeta da pravimo nove stvari.

Koje tačno?

Na troškovnoj, jedna od ključnih mera jeste smanjenje subvencija pre svega za naša preduzeća u restrukturiranju, za neka javna preduzeća. Za Železnicu smo izdvajali između 150 i 200 miliona evra. Srbijagas nam je rak-rana. Bukvalno. Postoje čak neke jezive stvari koje ne smem da vam kažem javno. Ne zato što se plašim Bajatovića, Srbijagasa ili bilo koga u ovoj zemlji, već zato što je to loše za zemlju da kažem.

Da li je zbog toga ugrožen projekat Južni tok?

Ne mislim da je ugrožen. Imamo bezbroj problema sa subvencijama, javnim preduzećima, njihovim nesolidnim poslovanjem. Oni su u prethodnom periodu dobijali naloge idi kupi Agroživ, idi kupi Srpsku fabriku stakla. Ljudi nisu bili normalni. Kakve veze ima Srbijagas s tim biznisom! Ali, valjda su tako radili da bi prikazali lažnu sliku. Bolje je bolestan biznis ugasiti i napraviti zdrav nego sve vreme one firme koje su u stanju da im je potrebna eutanazija, održavati u životu i uništavati mnogo veći organizam. To je jedan od ključnih problema. Nemam iluzije da je lako graditi populističku priču protiv mera Vlade Srbije. Ali, ako ništa, sreo sam jednog čoveka koji je zadovoljan, koji mi je rekao: „Hajde da nešto preduzmemo po tom pitanju." To je Dušan Kovačević. Čovek je došao prvi put kod mene i rekao mi: „Ja umem da prepoznam glumce. Super je to uraditi. Ja sam znao bivše naše predsednike od Miloševića pa nadalje, i znam ko su glumci, a ko nisu. A ti nisi." I onda mi kaže Kovačević: „Kako je moguće da Narodno pozoriš te ima 860 zaposlenih, a Zvezdara teatar samo 20?" I ja se to pitam. A imaju isti broj predstava, isti broj posetilaca. U čemu je onda problem? A vi sada da kažete: „Hajde da otpustimo samo 50-60 u Narodnom pozorištu", cela država bi nam skočila na glavu i rekla bi:

„Aha, eno ih otpuštaju, a mi smo protiv otpuštanja." Zato što kod nas ne postoji logika zdravog biznisa, kod nas ne postoji priča o profitabilnom biznisu, kod nas ljudi ne razumeju da smo završili sa socijalizmom i socijalistič kim samoupravljanjem, nego da živimo u kapitalizmu i da moramo da se ponašamo tako što ćemo da trošimo koliko imamo.

Da li je to ta nova vizija Srbije koju nudite? Gde vi vidite zemlju za četiri, a gde za osam godina?

Da, samo nisam siguran da će to biti ostvareno zbog nedovoljne snage i velike neverice Srba u bilo kakve promene, u bilo kakvu želju da se neke mere izguraju, da se negde nešto napravi. Jer, pre nego što je bilo ko čuo kakve ćemo mere da donesemo, novine i televizije su bile pune kritika. Najsmešnije mi je bilo prošle nedelje kad B92 pravi anketu jeste li protiv mera vlade. I naravno, svi su protiv mera, a niko nema pojma koje su to mere i protiv čega su. Ne mogu da verujem, da sam to video na Hepi televiziji, pa da kažem „u redu", ali to sam gledao na B92. To govori o našem negativističkom pristupu, cinizmu, sarkazmu, o tome da budete protiv svega. Uvek.

A šta vam kaže na sve to MMF?

Razgovarao sam s ljudima iz MMF dva sata. Užasno težak razgovor. Nekako su oni teški, taman koliko i ja. Tu se niti ko osmehne, niti ima tu nečeg ljubaznog među nama. Najhladnija moguća pristojnost s najjezivijim uslovima i zahtevima s obe strane. Ali, ljudi iz MMF su u pravu. Oni navode da ćemo, ako se ovako nastavi, za godinu dana ovde imati Argentinu. A šta to znači? To znači da ne bismo imali više novac za vojsku i policiju, haos na ulicama, da ne bismo imali za lekove u državnim i privatnim apotekama. Imali bismo bukvalno upadanje po svim prodavnicama. Čak su postojale ideje da se ide na laki bankrot, ali smo odustali od toga, rešili smo da oporavimo Srbiju. Ove naše mere su mere za spas ekonomije, mere za spas Srbije, iako znam da će one spasti opoziciju, a nas sasvim sigurno uništavati. Zato što je mnogo važnije šta će se dogoditi u zemlji, nego šta će se dogoditi s političkim strankama na vlasti.

Da li ćete ulaskom u ekonomiju ugroziti tu veliku popularnost koju imate? Ili se plašite da ćete na tom putu ostati sami, kako je u intervjuu Nedeljniku rekao Dušan Kovačević, kojeg ste pomenuli?

Znate li koliko sam dobio poruka od raznih PR stručnjaka, od ljudi koji mi stvarno ili tobož pomažu, koji su mi rekli: „Nemoj da se mešaš u ekomoniju, nemoj da preuzimaš odgovornost za to, pusti to ovome ili onome." Odgovorio sam: „Tako ste mi rekli oko Kosova, tako ste mi rekli oko svake teme, ali sam uveren da bar dobar deo ljudi razume šta je neophodno uraditi." Razumem da mnogi ne žele da gledaju u budućnost i prave planove za 2016, već samo šta će da urade za dva dana ili dva meseca.

Tako je bilo kad su prvi put bili potrošački krediti, odmah je 1,2 miliona ljudi uzelo te kredite od 5.000 evra i potrošili ih na letovanja i kupovinu veš-mašina. Niko to nije uložio u biznis, jer niko ne razmišlja o biznisu. Kod nas se čeka da ti država obezbedi posao. Pogledajte samo komentare političkih stranaka kako država nije obezbedila posao. Ali nije to posao države. Zadatak države je da ti obezbedi uslove da ti možeš da nađeš posao. Tu ima mnogo nekorektnog odnosa u politici, ali nešto sam naučio, i sam se nekad tako ponašao. Da ne budem licemer i da to ne kažem sebi. Ne mogu da kažem za period poslednjih četiri-pet godina, ali ranije svakako. Moraš da kažeš ljudima kakve stvari jesu i šta planiraš da uradiš, ma koliko to bilo teško i nekome se ne sviđalo. Moramo sebe da naučimo da radimo više, napornije. A ako ne budemo u stanju, nismo ni prva zemlja koja je propala, niti bilo šta drugo. To što će neko da ode s vlasti nije nikakav problem.

Danas vi nemate konkurenciju na listi najpopularnijih političara. Da li gledajući istraživanja nekad pomislite da bi se to moglo i istopiti, imajući u vidu da su Srbi svojevremeno plebiscitarno obožavali Miloševića, Koštunicu, Tadića, a kasnije im okretali leđa? I na čemu se najviše plašite svog pada?

Čuo sam bezbroj teorija. To sam čitao čak i u vašim novinama da kad Mišković izađe iz pritvora kao mehur od sapunice će se raspršiti moja popularnost. Za Miškovića ide suđenje, ali ljudi su razumeli nešto drugo. To je ono što novinari i deo javnosti koji su bliski bivšem režimu nisu shvatili. Ljudi žele odgovornost. Možda imam problem u načinu kako nastupam, ne umem da se nasmejem, ne umem čak ni da se osmehnem. Nekad ljudi kažu da sam arogantan, trudim se da to ispravim kod sebe. Neki mi kažu neke druge stvari, trudim se sve to da ispravim, ali ne uspevam sasvim. Ali, ljudi su prepoznali odgovornost, ozbiljnost i posvećenost. Nemam problem da kažem da sam svako jutro prvi u vladi. I jutros sam došao prvi, Krkobabić je došao pet minuta posle mene, ostali dođu dva ili tri sata posle mene. A poslednji sam koji ide iz vlade. Sinoć sam napustio zgradu u 23.05. Kad ljudi prepoznaju tako nešto i uoče da ste spremni da preduzimate i ono što vam se ne sviđa, onda veruju da je to za zemlju dobro i da je konačno neko spreman da nešto ozbiljno uradi. Ali, znam da će tu biti mnogo problema jer vidim da ni ljudi iz moje stranke, ponekad i iz rukovodstva, mnoge od tih stvari ne razumeju.

Ne krijete da ste se promenili, priznajete greške iz prošlosti, kritični ste prema sebi samom. Ali, ključno pitanje jeste kako ljude promeniti, ljude s kojima ste godinama sarađivali? I da li zaista možete sa starim kadrovima da nudite nova rešenja? Ima mnogo novih ljudi. Navodim vam primer Lazara Krstića. Nije mala promena imati jednog Lazara u vladi, zato što je Lazar za mene izvanredan čovek, veoma posveć en i odgovoran, strahovito marljiv. Najmarljiviji od svih ministara koje sam video i upoznao. On jeste moj izbor, ali nije član moje stranke. Nisam neiskusan u politici, znam mnoge vlade i ministre, znam mnoge ljude. Imamo neke ministre, neću da vas lažem, koji rade od 9.30 do 11.30. I znaju da ja to znam. A Krstić radi od sedam ujutro do sedam uveče.

Pa jel' govorite da ne mogu da rade samo dva sata? Govorim uvek. Govorim na sednicama stranačkih organa. I nažalost ono što mi teško pada jeste što imam strah kako će naši ljudi da reaguju u Areni 21. oktobra kad slavimo pet godina SNS. Mene veći aplauz dočeka u bilo kom selu nego na bilo kom stranačkom organu. Ali zašto je tako? Možda zato što vaša stranka nije uspela da se promeni kao vi ili predsednik Nikolić? Postoji drugi problem, a evo biću sasvim otvoren iako znam da će me to koštati unutar stranke i ljudi bez sumnje. Pre godinu dana sam rekao da ne bih voleo da SNS postane biznis-stranka kao DS. Nedavno sam na proširenoj sednici Izvršnog odbora rekao da vidim da imamo ljude koji su počeli da osnivaju nove firme kojima se nikad do sada nisu bavili. To nije zabranjeno, to bi bilo lepo, čak odličan podsticaj za Srbiju, ali sam primetio da se oslanjaju na državne firme i javna preduzeća. Nema problema da se bavite biznisom, ali nemojte da imate unapred dogovorene poslove s javnim preduzećima. Kad sam o tome govorio bio je muk, bukvalno tišina, a onda sam rekao: „Čekajte, ljudi, pogledajte vozni park. Hoćete li da nam vozni park bude kao u vladi? Pogledajte koliko je vas promenilo automobile? Hajde da vidimo koliko vas ima rotacije, ali odmah da vas obavestim da ih uskoro više nećete imati."

Kome ćete sve ukinuti automobile s rotacijom?

Zakazao sam sednicu Biroa za nacionalnu bezbednost na kojoj ću oduzeti rotaciju gotovo svima. U Srbiji će samo deset ljudi imati automobile s rotacijom predsednik države i skupštine, premijer i ono što je obavezno za vojsku i policiju. Niko više neće imati. Sada ih 500 ima rotaciju, verovali ili ne. Stranačka aktivnost je gotovo zamrla. Razumem svi smo zauzeti, radimo državne poslove, ali nismo svi toliko zauzeti. A onda su u slobodno vreme zauzeti ne podizanjem stranke, nego privatnim biznisom. Ali, ne privatnim biznisom u najboljem smislu te reči, već iskorišćavanjem činjenice da se nalaze na vlasti. Sad sam vam rekao ono što svi znaju da je istina, za sve političke stranke, ali što niko nikad nije želeo da kaže. A to je apsolutna istina. Sad tražim način da se protiv toga izborim, na to ukazujem, ali vidim da ne uspevam. Ali, nastaviću da se borim.

Planirate li ukidanje još nekih privilegija?

Ukinuću nepotrebna službena putovanja. Prošli put smo na vladi imali predlog za 43 službena putovanja, a odobrili smo pet. Sad imam predlog koji ću da razmotrim s Lazarom da vidimo koliko imamo službenih vozila. Znate šta će se ispostaviti? Da u javnoj upravi imamo više od 60.000 vozila. Kupili smo 60.000 vozila, pa da su samo po 1.000 evra, nego je najmanje po 10.000 evra, to bi bilo šest miliona. Računajte da održavanje tih vozila košta više nego samo vozilo. Ne samo da ćemo da smanjujemo broj tih vozila, nego razmišljam sa ukinemo sve to sem za hitne potrebe. Imaš dobru platu, sedi u svoje vozilo i dođi na posao.

Miodrag Kostić vas je u Nedeljniku uporedio sa Đinđićem. Pre nekoliko dana prodavačica na kiosku, a pokazujući neki drugi naslov iz novina, izgovorila je rečenicu koju vam postavljamo kao pitanje: „Da li se Vučiću gadi kad ovi sve to pričaju?" Nemam nikog pored sebe niti bilo ko sa mnom razgovara na udvorički način niti bilo šta slično. Niti to meni godi, niti to mene interesuje. Ali sam pročitao više kritika na račun ljudi koji bi negde rekli nešto pohvalno. Neko hoće da se napravi atmosfera da kad god neko nešto tako kaže, da ga stave na stub srama kako nikom sledećem ne bi palo na pamet da kaže nešto pohvalno. A Đinđić?

Imao sam ogromne političke razlike u odnosu na gospodina Đinđića. Imam poštovanje i pijetet prema tom čoveku. Pokrenuo je mnoge važne teme u ovoj zemlji, ali mislim da smo svi različiti i da svako ima svoj pristup. Vi danas želite da modernizujete Srbiju kao Đinđić. Tako je.

Šta onda danas mislite o ubijenom premijeru Đinđiću? Da li biste, da je preživeo

atentat, voleli s njim danas da pravite Vladu Srbije?

Ako bih vam odgovorio pozitivno, rekli biste da je to moj bedni pokušaj da iskoristim njegovu popularnost i pridobijem one ljude koji imaju ogromno poštovanje prema Đinđiću. Ono što mislim jeste da je Đinđić bio čovek nesumnjivo ogromne energije. Ono što sam kod njega poštovao jeste izvanredna racionalnost. Bio je izuzetan dijagnostičar, jasno je znao da vam kaže kako stvari stoje. Početkom februara 2003, mesec dana pred njegovo ubistvo, razgovarali smo Đinđić, Čedomir Jovanović i ja. Ne izmišljam, Čeda je tu da potvrdi. Bio je težak razgovor, naši sukobi su tada bili žestoki, ali Đinđić je na racionalan način govorio o pritiscima spolja, govorio o tome šta moramo s Kosovom da napravimo, jer nas ti spolja nikad neće ostaviti na miru dok to ne završ imo, u suprotnom zemlja će nastaviti da se urušava. Ja sam tada dodatno prepoznao kod njega i tu osobinu da one stvari koje mu politički ne odgovaraju i ne idu u prilog, da ih apsolutno na racionalan način posmatra. To je bila Đinđićeva veličina koju možda nisam voleo u tom trenutku ili nisam priznavao, ali koja je bila nesporna. Umeo je da jasno postavi stvari u zemlji, ali da ih posmatra globalno i računa šta nam sve dolazi spolja. Zemljina kugla je veliko selo, a Đinđić je to mnogo bolje razumeo i od mene i svih ostalih koji nismo shvatali značaj međunarodne zajednice, što je bila naša užasna greška. I ja sam mislio da on to precenjuje, ali naprotiv, mislim da je Đinđić te 2003. postigao apsolutnu ravnotež u između onog u zemlji i napolju i kako međusobno utiču jedno na drugo. Vidim da je odlično razumeo sve događaje. Poštovao sam što je prezirao neradnike i politič ke manipulante.

Da li se vi savetujete s Dobricom Ćosićem? Ili vi imate nekog drugog intelektualca s kojim se savetujete? Koju trojicu intelektualaca, na primer, najviš e poštujete u Srbiji?

Čitam i slušam sve ljude šta i kako govore. Slušam i Vesnu Pešić i Emira Kusturicu i Ognjena Pribićevića. Slušam i negativne komentare i pažljivo se trudim da nešto ispravim. Čitam i Jovu Bakića i vaše tekstove. Ne delim to na intelektualni krem i nešto niži intelektualni sloj, nego slušam i učim od ljudi i dobijam mnogo dobrih ideja. O ekonomiji razgovaram sa svima. U politici želim da čujem svačije mišljenje, ali mi se čini da imam dobar pregled igre i mogućnost sagledavanja činjenica. Gotovo svi srpski političari dolaze na vlast kao zapadnjaci, pa se vrlo brzo okrenu Rusiji. Tako je bilo i s Miloševićem, Koštunicom, čak i Tadićem.

Vaš put je potpuno obrnut. Koliko je to važno za Srbiju? I gde prvo treba tražiti saveznike?

Moj posao je da zastupam interese Srbije. Pitajte me za koga sam navijao kad su u Lejk Plesidu u hokeju igrali SAD-Rusija. Da li sam navijao za prvu postavu: Tretjak, Kasatonov, Fetisov, Larionov, Makarov, Krutov ili za Amerikance? Jedva sam prespavao tu noć kad su Amerikanci pobedili 4:3. Ali, moj posao je da radim za Srbiju, a za Srbiju su najbolji mogući odnosi sa SAD strašno važni. Kao i najbolji odnosi s Rusijom. Ali, naš put je put u EU. Ja imam istu priču u Vašingtonu, Londonu, Moskvi, Pekingu. I oni svi znaju da ću isto reći na bilo kom delu planete. Mi imamo ključne političare u Srbiji koji u Vašingtonu kažu sve protiv Moskve, a u Moskvi sve protiv Vašingtona. A onda im se smeju i jedni i drugi, jer misle da SAD i Rusija ne komuniciraju između sebe. Ja to ne radim, već govorim ono što mislim. Srbija mora da bude deo EU, deo evropske porodice ne zato što za to imate bilo čiju političku podršku. Ali, zar mislite da Srbija bez američke pomoć i i bez bolje saradnje sa SAD može da bude uspešna u svetu? Siguran sam da ne može. A to za koga ću da navijam kad neko igra hokej ili fudbal, moja je lična stvar, ali je moja odgovornost da razmišljam o zemlji, da ona ide napred. A odlično razumem ulogu SAD ili Rusije, i s jednima i s drugima imamo dobre odnose. Ići ću ponovo u Ameriku na radne i teške sastanke, srešću potpredsednika Bajdena i očekujem da dobijemo više podrške za ekonomske odnose. Bilateralni odnosi Srbije i SAD su iz meseca u mesec sve bolji i bolji.

Mogu li ponovo da padnu na slučaju Kosova? Dačiću nije dozvoljen ulazak na Kosovo, da li se plašite da će vas Zapad na kraju izigrati i ostaviti na cedilu? Ili imate neku posebnu strategiju u odnosu sa Zapadom?

Pa hoće, baš njih briga za mene. Ako mislite da imam iluziju da će me na vlasti čuvati Amerikanci ili neko drugi, pa to je smešno. Ja to njima kažem u lice, ja se nasmejem kad se priča o tome. Da li ćete biti na vlasti, to zavisi od našeg naroda i građana, a interes zemlje je da blisko sarađujemo sa SAD. Ali, baš njih briga za Vučića.

Kao isceđenu krpu će me baciti, kao što su svakog drugog bacili jer oni imaju interese svoje zemlje.

Možemo li i kako SAD da pomerimo po pitanju Kosova?

Ne vidim da je moguće da njih pomeramo oko pitanja Kosova, ali vidim da možemo da imamo mnogo više investitora nego što imamo danas. Nisam siguran da je Priština sasvim sama donela odluku da zabrani ulazak srpkim zvaničnicima na Kosovo. Pod nečijim uticajem ta odluka je promenjena. Nije to pod uticajem Srbije ili zato što smo mi povisili ton. Nije zato, nego je očigledno da Srbija više nije tako nemoćna na Zapadu. I očigledno je da sada, kad Albanci donesu neke odluke, neko ima da im kaže vratite se nazad. To je ozbiljno poniženje za Albance. I šta će sad da kažu kad predsednik Nikolić i ja odemo na Kosovo da držimo mitinge? To je važno, a da li ćemo ubediti SAD da odustane od priznavanja Kosova? Nikad to neće uraditi. Laže svako ko kaže da će SAD u to ubediti.

Kako reagujete na priče da ste navodno nemački čovek?

Nemačku veoma poštujem. Nemačka je zemlja na koju u mnogo čemu možemo da se ugledamo. Za Srbiju je od ključnog značaja na evropskom tlu saradnja s Nemačkom. Ako je to greh i ako sam nemački čovek zato što sam srećan jer će Boš 27. novembra da otvori fabriku u Srbiji, zbog toga što sam krv propljuvao dok nisam rešio sva pitanja da bi Boš došao, onda možda jesam nemač ki čovek. Ako je to zbog toga, onda me zovite kako hoćete. Ali, mislim da nisam, ja sam srpski čovek. Javna je tajna da ste vi bili poslednja brana za smenu Đilasa. Zašto je ona popustila? Zar ne mislite da ste na ovaj način učinili svojevrsnu uslugu Đilasu da homogenizuje stranku, birače? Kako vidite svoj budući odnos s liderom DS?

Nijednu lošu reč neću reći o Đilasu, osim što ne razumem zašto je toliko nervozan, kao i ljudi u njegovoj stranci. Mislim da time čine loše sebi i svojoj stranci. Ne zaboravite da Đilas ima izbore. Ima priliku da na izborima pokaže sve. Ima onu priliku koju on meni nije dao. To nije samo fer, nego više od toga. I tu priliku ima zato što sam unapred rekao da će u roku od šest meseci biti izbori u Beogradu, a ne zbog neke odluke DSS ili nekog drugog. To je u teškim političkim uslovima, u kojima imate žestoko političko trvenje, odraz odgovornosti, poštenja i poštovanja prema političkim protivnicima.

Koga biste više voleli da imate za suparnika u DS? Tadića ili Đilasa?

Ne razmišljam o tome. Zaista se bavim državnim problemima, i tu sam jedino strastven. Verujte, ovo je kritika na moj račun, u prostorije svoje stranke ušao sam šest ili sedam puta za godinu dana. To govori koliko sam zaista iskreno zauzet i obuzet državnim poslovima.

Koga imate u vidu kao najboljeg kandidata za gradonač elnika? Da li i tu razmišljate o strancu? Da li ste se savetovali oko ove situacije sa Đulijanijem, na primer? Može li neki stranac da bude prvi čovek Beograda?

Ne može stranac, ali imam odličnog kandidata. Mnogi su pričali i da se plašite povratka Vojislava Šešelja iz Haga i da ćete zakazati izbore pre njegovog povratka...

Kao što vidite, nisam bio naročito uplašen.

Šta za vas znači njegov povratak? Da li ste možda spremni vi njemu da pružite ruku?

Imam poštovanje prema njegovoj porodici. O optužnici Tribunala mislim isto što sam i mislio, ali o našim politikama mislim da su različite. Nemam ništa ružno što bih govorio o njemu. Moja politika vodi Srbiju u buduć nost, a o tuđim politikama ne razmišljam. Kako zamišljate svoj prvi susret s Šešeljem i šta biste mu rekli? Ne zamišljam, jer imam mnogo posla koji obavljam. Ja sam pristojan, razuman čovek i mnogo vremena smo proveli zajedno, tako da od mene neće čuti bilo koju uvredljivu reč.

A navodni loši odnosi s predsednikom Nikolićem? Malo-malo pa se u javnosti pojavljuju takve priče.

Znate kako kaže naš narod gde ima dima ima i vatre... Evo i sada predsednik Nikolić u Jutarnjem listu kaže da vi niste predsednik njegove stranke i da je samo zamrznuo status u SNS. Jeste pričali oko toga? I otkud sada takva retorika?

Jeste zaista zamrznuo članstvo. Mi smo u dobrim odnosima. Predsednik Srbije dobro radi svoj posao. On je tu na neki način da kontroliše vladu, tako da nemam problem s tim. Ja radim svoj posao na najbolji mogući način. Nikolića i poštujem i volim. Uradio je nekoliko veoma važnih stvari za Srbiju, a u tom intervjuu je rekao nešto na čemu sam mu zahvalan da misli da sam ja bio jedini koji je mogao da vodi tu borbu protiv korupcije. Toma je pre neki dan, kad smo razgovarali o ekonomskim merama, a bilo je nas više, i kad su posle tri sata napustili sastanak, ostali smo sami nas dvojica i on mi je rekao: „Znaš li šta je problem ovde? Super je ovaj, super je onaj, ali jedini koji oseća šta narod u Srbiji može da proguta, šta može ili ne može da prođe si ti. Bolje da ti to sam onda radiš. Ovaj ne zna da ne može nikad da prođe porez na imovinu, kako da se uvede mera da seljaci po hektaru plaćaju 500 dinara, kad traže da im daš subvenciju. Ali, da bi to znao, ti moraš da razumeš mentalitet i prirodu Srba. Ja sam ušao u ekonomiju, učim, radim, ne postoji brojka ili stvar iz te oblasti koju ne znam.

A jeste li pričali s Nikolićem o tome šta mu znači da niste predsednik njegove stranke?

Nismo, ali on nije član naše stranke, nije član nijedne stranke.

Šta ako se vrati u SNS posle odlaska s predsedničke funkcije?

Uvek je dobrodošao. I posle odlaska s Andrićevog venca dobrodošao je u SNS.

Zašto jače ne branite direktora policije? I kako će da se završi cela ova afera? Vaša popularnost krenula je s hapšenjem Miškovića, danas ostavku daje čovek koji ga je uhapsio. Da li je to onda i vaš poraz?

Možda ste u pravu da sam pogrešio što se nisam umešao. Ali, šta god da sam uradio, neko bi rekao: „I u ovo se meša. A zašto ne ispita to?" Onda je najbolje bilo da kažem: „Nema problema, ispitaćemo to o čemu ste govorili i s tim izaći u javnost da li je čovek čist ili nije." Ali, uveren sam da je Pušić čist.

A Milorad Veljović?

Isti je princip. Ispitaćemo sve i obavestiti javnost.

Šta ima novo u slučaju istrage oko 24 sporne privatizacije? Da li je ugrožena ta istraga? Ili samo medijski posustaje?

Nije ugrožena. Završeno je 12 predmeta, osam je u obradi i još se radi samo na četiri predmeta. A medijski posustaje zato što se sad bavimo drugim stvarima.

Tek ste na početku mandata, ali se već priča o Vučićevoj epohi. Po čemu biste voleli da ostanete upamćeni?

Po tome da je Srbija krenula u modernizaciju. Po tome da nije bilo ratova i sukoba. I po tome da je Srbija bila uspešnija u regionu i da je stvoren temelj za bolju Srbiju.

Antrfile:

U INTERVJUIMA ZA Nedeljnik SVI OVI LJUDI

REKLI SU SLEDEĆE O VAMA...

Dušan Kovačević: Ne može Vučić sve sam. Vučića će najviše da opterete i povuku na dno članovi SNS koji se na njega bahato pozivaju kao na Tita. Platiće politički ceh i za dobro i za loše. Jovo Bakić: Nada s Vučićem polako se gasi. Miodrag Kostić: Vučić liči na Đinđića. Zoran Živković: Tim poređenjem vređaju i Vučića i Đinđića. Vojislav Koštunica: Vučić vodi Srbiju ka potpunom državnom i ekonomskom slomu. Dragan Velikić: Naprednjaci postaju novi Savez komunista, a Srbija velika „Farma". Aleksandar Tijanić: Vučić ima još dve godine do gunđanja, tri do ozbiljnog ukrupnjavanja otpora, četiri do finalnog sukoba s inercijom i završnog računa prvog ciklusa. Miki Manojlović: Vučić me iznenadio. Dejan Mijač: Ne znam da li je Vučić svestan šta znači tolika moć. A šta biste vi o sebi rekli? Da ne ličim na estradne umetnike koji govore da im je najlošija osobina ta što veruju ljudima. Imam loših osobina, ne malo, ali mislim da imam jednu dobru da sam vredan i marljiv borac. Boriću se za Srbiju koliko mogu. Važno je da pokušamo nešto suštinski da promenimo. Od toga što ćemo produžavati opstanak na vlasti pola godine ili godinu iz ovog ili onog razloga, u tome neću da učestvujem. Meni to nije potrebno. Nisam danas bogatiji nego kad sam postao potpredsednik vlade. Niti je to moj životni smisao. Živim pristojno, želim da postignem uspeh i da neko jednog dana kaže da je Srbija u tom periodu napravila temelj za početak svog rasta i izgradnju solidne i dobre kuće. Ja se ugledam i učim mnogo od Arapa, od svojih prijatelja iz Emirata. Platiću kartu da za Novu godinu tri dana odem u Singapur i vidim kako to čudo izgleda. Dakle, ne o državnom nego o svom trošku. Želim da napreduje naša zemlja, a koliko će napredovati zavisi od snage njenog rukovodstva. Očekujem da ljudi koji dođu posle nas deo onog što je dobro urađeno ili veze koje smo ostvarili u svetu ne kidaju, nego da nas iskoriste da te veze ostanu i da se novi i novi poslovi u Srbiji rade.

MEDIJI

Često u javnosti iznosite opaske da se dobro zna čiji su mediji ili pod čijom su kontrolom. Pa evo recite jednom konačno koji je čiji? Blic i Alo? Što se tiče kontrole, to su Ringier i Aksel Špringer. A što se tiče političkog uticaja, svakako da neuporedivo veći imaju druge politič ke snage nego stranke u vlasti. Novosti? Mislim da imaju relativno izbalansiran politički stav. Politika? Ja u Politici nemam nikakav uticaj. U Politici je u poslednja dva meseca objavljeno više negativnih tekstova o mojoj stranci i meni lično nego u svim ostalim novinama zajedno. Kurir? I sami vidite. To je prilično promenljivo. Informer? Nemam nikakav lični uticaj, ali mi ne smeta ni kada podržavaju vladu, ali ni kada je ne podržavaju. Danas? Otvoreno protiv vlasti. Nedeljnik? Otvoreno protiv vlasti.

ASOCIJACIJE

Optužba koja vas je najviše zabolela... Svaka me boli Vaša najveća greška... Bilo ih je toliko mnogo da ne bih umeo da kažem koja je najveća Kako Srbe predstavljate strancima... Drugačije Šta vam najviše nedostaje... Vremena i koncentracije Čega se najviše plašite... Sebe Dinar ili evro... I dinar i evro Hrast ili platani... Auto-put Zvezda i Partizan... Hitna privatizacija da bi se spaslo ono što se spasti može Mančester Siti... je priča kako od malog uz ogroman rad možete da postanete značajni Merkelova ili Putin... Suviše veliki da bih razmišljao o tim kategorijama Četnici ili partizani... Ne bavim se prošlošću Najbolje vino... Ja sam čovek koji voli novi svet, volim američki, kalifornijski ili kaberne sovinjon A najbolje domaće... Širaz Dibonis ili Noar Aleksandrović

Autor: NENAD ČALUKOVIĆ VELJKU LALIĆ

 

недеља, 29. септембар 2013.

Парада без параде, или ко је заправо ударио шамар држави

 

Zvanicno: Oni koji nisu pederi su huligani. Samo huligani su protiv toga da se pederi ponose po ulicama Beograda. Huligani, pozdravio vas Jelko Kacin.

 

Коментар дана

 

Парада без параде, или ко је заправо ударио шамар држави

 

Горан Вујевић   

субота, 28. септембар 2013.

Упркос томе што је овогодишња тзв. парада поноса отказана из безбедносних разлога, синоћ 27. септембра у самом центру Београда окупила се група од неколико десетина припадника ЛБГТ популације и особа које подржавају организовање "параде поноса".[1] Они су прошетали улицом кнеза Милоша носећи велики транспарент са натписом: "ово је прајд" и заставу дугиних боја која представља симбол поменуте популације.

Они су сазнали за безбедносну процену да би организовање тзв. параде поноса у суботу носило са собом велики безбедносни ризик због тзв. хулигана који би се такође окупили, тако да је услед безбедносних разлога њихово окупљање отказано. И управо због тога неколико десетина присталица одржавања параде ударило је шамар држави и већинском делу популације у Србији који осуђује с правом одржавање овакве манифестације.

Огромна већина људи у Србији без обзира на вероисповест осуђује и противи се с разлогом одржавању једног таквог скупа. Све цркве у Србији противе се одржавању "параде поноса", која наводно представља поштовање људских права и прихватање "европских вредности". Морамо да подсетимо да се у земљи која се у демографском погледу налази у катастрофалном стању и у којој се читаво друштво урушава због све мање бракова а све више развода, пропагира једна идеологија која је потпуно усмерена на рушење читавог друштва и уништење традиционалних вредности које су неопходне да би друштво и једна нација физички опстала. У времену када нам се затварају учионице и школе због све мањег броја деце и у време када већина становника Србије једва саставља крај с крајем појавили су се они који наводно пропагирају неке европске вредности које се односе на поштовање изражавања слободе мишљења и говора.

Међутим, какве су то вредности? И сам проблем који иритира сваког грађанина Србије без обзира којој вери припадао јесте да се путем "параде поноса" жели наметнути један систем вредности који је потпуно супротан сваком вредносном систему на коме почива једна здрава нација. Дакле, није проблем у томе што су права геј популације угрожена, то никада и није био случај, већ је проблем у једном наметању вредносног оквира који има и политички карактер. Њиме се жели уништити и оно мало вредности које нам је остало. Да подсетимо, указом председника Русије Владимира Путина забрањено је пропагирање оваквог начина живота и свако јавно окупљање у циљу пропагирања хомосексуализма. 

Међутим, Србија није Русија и она има једну продану власт која тежи ка ЕУ и која је у стању да се понизи и да клекне на колена пред Западом само да би добила датум за почињање преговора о приступању ЕУ, као да нема друге алтернативе. Тзв. прајд се често везује за то да ли ће Србија ући у Европску Унију или не. То је постало питање свих питања и медији, уместо да извештавају о тешком животу грађана Србије и катастрофалној ситуацији у привреди, извештавају о томе хоће ли тзв. "параде поноса" бити или не.

У крајњем случају, и само име тзв. "прајда" вређа и представља ругање једном нормалном начину живота. Наиме, на шта припадници наведене популације требају да буду поносни? На то што су другачији можда? Али уколико је тако онда би требало одржати параду хетеросексуално опредељених људи у Србији која би се назвала "парада хетеросексуалаца". Да ли би хетеросексуалци имали право да организују своју параду поноса? И само питање нам се чини бесмисленим и управо у овоме се крије и логичка као и семантичка грешка која нам говори да "парада поноса" не би требала да постоји. То што је неко геј или хетеросексуалац јесте његова приватна ствар али бити геј и јавно пропагирати те вредности јесте нешто што уништава породицу као основну ћелију друштва. Без нормалне и здраве породице нема ни нормалног и здравог друштва. Наметати неке погрешне вредности граничи се са насиљем над друштвом.

Међутим, главно питање гласи како је полиција уопште дозволила да се у петак увече у самом центру престонице окупи група која је одржала своју "параду поноса"? Ово окупљање је изненадило све нормалне грађане Србије што је и био циљ да се притајено ипак одржи мини "парада поноса" и да се пошаље жељена порука која гласи "ми смо ту и ми ћемо наставити да урушавамо вредносне темеље на којима почива једно друштво. Ипак ово не би могло да се организује без барем прећутног одобрења некога из власти ко је на високом положају. Како и зашто полиција није спречила један ненајављени скуп који је узроковао застој у саобраћају? То је задатак полиције зар не? Изненадна мини "парада поноса" била је један на силу организован ненајављени скуп кога је полиција требала да спречи, међутим до тога није дошло. Због чега? Да ли је некоме у власти толико стало да Србија уђе у ту ЕУ да је зажмурио пред организовањем једног таквог скупа. Можда је неко из власти и помогао у одржавању мини "параде поноса", то је питање које се са разлогом може поставити.

За одржавањем једног таквог "спонтаног" скупа била је потребна савршена организација и синхронизација а без помоћи неког из власти то се није могло учинити. Било је неопходно ускладити читав скуп и припремити транспаренте као и одредити жељену маршруту али за тако нечим потребан је висок ниво организације, организације која не би могла да прође без помоћи "с врха". Неко је ипак желео да се парада одржи и да се пошаље порука да алтернатива постоји и да је та алтернативе рушење свих породичних вредности. Полиција у петак увече није била ту да спречи "насиље" над припадницима горе поменуте популације већ да помогне да се мини прајд ипак одржи. Патријарх српски Иринеј се оштро изјаснио против одржавања тзв. параде поноса и рекао је "да Црква и држава морају да ураде нешто у циљу подстицаја наталитета, као и духовне и моралне обнове српског народа."[2] На жалост на том плану држава ништа не чини. На крају, уместо закључка,  да завршимо са речима патријарха Иринеја – "чега се паметан стиди, будала се поноси."  

 


[1] http://www.nspm.rs/hronika/alo-organizatori-qparade-ponsaq

-najvili-za-veceras-okupljanje-ispred-zgrade-vlade.html

 

[2]http://www.pressrs.ba/sr/vesti/vesti_dana/story/45583

/%C4%8Cega+se+pametan+stidi,+budala+se+ponosi!.html

 

Пристигли коментари (42)

Top of Form

Пошаљите коментар

Bottom of Form

 

 

http://www.nspm.rs/komentar-dana/parada-bez-parade-ili-ko-je-zapravo-udario-samar-drzavi.html

среда, 25. септембар 2013.

Милунки Савић споменик и место у Алеји великана

Милунки Савић споменик и место у Алеји великана


Изложба о Милунки Савић, која се вечерас отвара у Дому Војске Србије, први је у низу догађаја поводом 40-годишњице од смрти хероине Првог светског рата (5. октобар 1973.), а њени посмрти остаци од идућег месеца биће пренети у Алеју великана у Београду.

Иницијативу за пренос њених посмртних остатака у Алеју великана на Новом гробљу и за постављање споменика испред зграде Историјског музеја Србије поднео је музеј.

У склопу годишњице ускоро ће бити приказан документарно-играни филм о најодликованијој жени Првог светског рата, у продукцији јавног ТВ сервиса.

Ауторка филма Слађана Зарић изјавила је недавно да су о Милунки Савић до сада писали новинари и публицисти, али не и историчари, па је екипа РТС-а обавила озбиљно истраживање како би сваки податак у филму био поткрепљен провереним чињеницама и документима.

http://www.in4s.net/?p=6371

Toma priziva papu u Srbiju

 

23. 09. 2013. 00:00h | R .LONČAR

 

IZASLANIK KATOLIČKE CRKVE VRATIO SE U VATIKAN

Toma priziva papu u Srbiju

 

Kardinal Anđelo Skola upravo je završio posetu Srbiji, gde se u odvojenim susretima sastao sa predsednikom Tomislavom Nikolićem i patrijarhom Irinejom (Gavrilovićem). Nikolić je Skoli, inače papinom izaslaniku na rimokatoličkoj proslavi 1.700 godišnjice Milanskog edikta održanoj u Nišu, rekao da su vlasti Srbije - otvorene za papinu posetu.

Na početku otvorenog i srdačnog razgovora predsednik Tomislav Nikolić je, navodi Katolička tiskovna agencija (KTA), u svoje ime i u ime svih stanovnika Srbije poželeo dobrodošlicu visokom predstavniku Katoličke crkve.
"Nikolić je ukratko upoznao kardinala Skolu i njegovu višečlanu pratnju sa trenutnom privrednom i političkom situacijom u Srbiji s posebnim osvrtom na pitanje rešavanja aktuelne situacije na Kosovu. Govoreći o značaju proslave godišnjice Milanskog edikta, predsednik Nikolić je naročito istakao da su vlasti u Srbiji otvorene za pohod Svetog oca", prenosi KTA.
S druge strane, patrijarh Irinej je kazao da su Katolička i Pravoslavna crkva - jedna Crkva, dok KTA ističe da je "Skola izjavio da je sa poglavarom Srpske pravoslavne crkve postigao saglasnost o neophodnosti zajedničke podrške ekumenizmu".
"Patrijarh Irinej i ja smo imali dug razgovor, započeli smo mnogo stvari, ali posebno smo istakli i u tome smo bili potpuno saglasni da je potrebna jedna nova, velika ekumenska sinergija da bi crkve mogle ponovo da se približe", naglasio je kardinal Skola.
Poglavar SPC patrijarh Irinej je istakao da proslava Milanskog edikta poziva "da se hrišćani približe jedni drugima" i daju "odgovore u vremenu u kojem žive". Naglasio je da je tu "i još snažnija unutarnja potreba da budu zajedno, jer je ono što ih povezuje puno veće od onog što ih razdvaja".
- Trebamo težiti za jedinstvom Crkve jer je to želeo i za to se molio Spasitelj koji je osnovao Crkvu. Treba raditi zajedno kako bi Crkva ponudila rešenje za probleme i izlazak iz tunela u kojem živimo - rekao je patrijarh Irinej i naglasio je da je prvi korak "dijalog koji bi ponajpre morao postojati u Crkvi".

SPC ćuti o razgovoru

Za razliku od Katoličke tiskovne agencije, Srpska pravoslavna crkva, kako se vidi na njenom veb-sajtu, objavila je samo šturu protokolarnu vest o susretu patrijarha Irineja i kardinala Anđela Skole bez ijedne reči o sadržaju razgovora.
SPC nije čak objavila da su tokom susreta razmenjeni prigodni pokloni, niti da su u Skolinoj pratnji bili: Terens Patrik Drejni, biskup iz Velike Britanije, na čijoj teritoriji se nalazi grad Jork, gde se car Konstantin proglasio rimskim carem, kao Erminio de Skalci, pomoćni biskup milanski i drugi.


 

субота, 21. септембар 2013.

VOJISLAV KOŠTUNICA: SRBIJA IZMEĐU EVROFANATIZMA I POLITIČKE NEUTRALNOSTI

VOJISLAV KOŠTUNICA: SRBIJA IZMEĐU EVROFANATIZMA I POLITIČKE NEUTRALNOSTI

petak, 20 septembar 2013 23:34

Srbija mora da se sprema za novi početak koji će biti više nego težak kada definitivno kao zemlja udari glavom u zid

 Ideja o političkoj neutralnosti Srbije je prirodna, razložna, umerena i nadasve u skladu sa veličinom i snagom Srbije, kao i sa njenom istorijom i tradicijom. S druge strane, ideja o članstvu Srbije u Evropskoj uniji i NATO je radikalna, ekstremna i suprotna srpskim državnim, nacionalnim i ekonomskim interesima, kao i državotvornoj tradiciji Srbije. Svoje pravo lice Evropska unija je pokazala Srbiji 2008. godine. Pravi cilj i interes Evropske unije kada je u pitanju Srbija obelodanjen je 2008. godine sa protivpravnim proglašenjem nezavisnosti Kosova, koje je Evropska unija pripremala, a zatim i podržala. NATO je svoj pravi i jedini cilj i interes još ranije i bezobzirnije demonstrirao prilikom agresije naSrbiju 1999. godine. Tako da je više nego belodano da Evropska unija i NATO žele da rasparčaju i obezliče Srbiju, pri čemu je Kosovo je u ovom trenutku njihova glavna meta.

Zato se i postavlja pitanje kako je bilo moguće da se u osnovi jedna ekstremna i destruktivna ideja zapadnih sila o razbijanju Srbije, umotana u priču o tobožnjim blagodetima evropskih integracija, postane dominantna politička opcija u Srbiji. Dakle, kako je bilo moguće da se jedna takva ideja u Srbiji prikazuje kao napredna, moderna i saglasna dugoročnim interesima zemlje. Odnosno, kako je moguće da umerenu i razumnu ideja o političkoj neutralnosti Srbije u Skupštini Srbije zastupa dvadeset i jedan poslanik Demokratske stranke Srbije dok su, uz nekoliko časnih izuzetaka, svi ostali poslanici iskreno ili iz oportunističkih razloga postali otvoreni pobornici evrofanatizma.

Objektivna analiza zbog čega je došlo do fetišizacije Evropske unije u Srbiji mora pre svega da razotkrije pravu strategiju Evropske unije prema Srbiji. Pri tome, naravno, ne smemo da zaboravimo da je Evropska unija velika politička i ekonomska sila, koja je početkom 2000. godine predstavljala primamljivu i privlačnu snagu za sve evropske države, pa i za Srbiju. Nažalost, iza te privlačnosti krio se tajni plan Evropske unije da otme Kosovo od Srbije. Evropska unija je u doslovnom smislu zloupotrebila poverenje Srbije. Velika većina građana bila je u Srbiji za Evropsku uniju, jer je EU prikrivala svoju nameru da od naše južne pokrajine pravi lažnu državu. Pitanje je kakva bi bila sudbina ideje o Evropskoj uniji u Srbiji, da je Evropska unija odmah posle 2000. godine umesto slatkorečive, u osnovi obmanama obojene retorike odmah saopštila šta je zapravo njen pravi cilj.

UDAR EU NA SRBIJU I DSS Evropska unija godinama se prikazivala u svom lažnom svetlu kao jedna dobronamerna organizacija koja Srbiji nudi samo ono što je u njenom najboljem interesu. Ta prikrivena dugogodišnja politika Evropske unije ostavila je dubok trag u Srbiji. Namnožavale su se parazitske organizacije koje su dobijale sredstva od EU da neumorno ponavljaju bajku o tobožnjem evropskom raju. Ne treba ni potceniti prirodnu želju naroda da Srbija konačno postane normalna država, posle tolikih ratova i sukoba koje smo imali sa zapadnim svetom. Znajući sve to Brisel je hladnokrvno pripremao svoj žestoki i dugoročni udar na Srbiju, sa ciljem da otme teritoriju bez koje je nazamislivo postojanje Srbije onakvom kakvom je kroz istoriju znamo.

Kada je Evropska unija procenila da je došao pravi trenutak, a to je bilo početkom 2008. godine, pokazala je svoje pravo lice i „kordinisanom akcijom" sa SAD postala je pokrovitelj protivzakonitog i jednostranog priznanja lažne države Kosovo. Kao nadoknadu za otimanje Kosova Evopska unija je spremila dobro poznatu šargarepu za Srbiju u vidu potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a nešto kasnije i kroz ukidanje viza.

Sve to je pratila žestoka kampanja kako Demokratska stranka Srbije protivljenjem evropskim integracijama zapravo hoće samoizolaciju Srbije, i kako je politika DSS ekstremna, opasna i ratnohuškača. Potom je usledio drugi talas kampanje protiv DSS sa ciljem da se stranka kriminaluzuje. Omiljene teme ove bezobzirne i surove kampanje bile su da je DSS kao ekstremistička stranka sklona da se nasilničkim putem domogne vlasti, da je teroristička organizacija koja pali ambasade u Beogradu i da je mafijaška organizacija specijalizovana za pljačke baš na Kosovu i u Kolubari, koja je povrh svega simbol pobede 5. oktobra.

Pored ovog opšteg napada na DSS pokretane su akcije da se smeni predsednik stranke i ljudi koji su poneli najteži teret u borbi protiv namere Evropske unije da otme Kosovo, o čemu više nego dokumentovano svedoče Vikiliksove depeše. Sve je to trebalo da omogući da DSS kao reformisana, proevropska stranka zakorači u svetlu evropsku budućnost. „Sve glavne stranke su sada na istom putu", slavodobitno je govorio jedan zapadni ambasador u Beogradu, nesumnjivo u skladu sa novim postmodernim shvatanjem političkog pluralizma. Ovaj plan nije uspeo pre svega zato što je DSS stranka mnogo otpornija, sačinjena od mnogo tvrđeg materijala nego što je to onima koji su smišljali ovaj plan izgledalo.

Ovde treba dodati još jednu važnu stvar koja je omogućila sadašnji uspeh ideje o Evropskoj uniji u Srbiji. Radi se o podeli u Srpske radikalne stranke i pravljenju Srpske napredne stranke koja je od nacionalnog zauzela evrounijatski politički kurs. Kada se najveća stranka u zemlji, koja je bila izrazito nacionalna, razbije i od nje nastane SNS sa potpuno novom proevropskom orijentacijom, onda je to itekako snažan udar na stranački sistem i politički život u Srbiji.

Naravno, samo se po sebi postavlja pitanje odgovornosti DSS, koja je tada bila na čelu vlade, za sadašnji rasplet u Srbiji. Zbog čega DSS nije uspela da ubedi građane da je politička neutralnost umerena i razumna ideja, a da evropske integracije posle priznavanja nezavisnosti Kosova predstavljaju nešto što je suštinski protivno interesima Srbije? Ili, zašto DSS nije uspela da pronađe saveznike među političkim strankama za svoju politiku neutralnosti?

ŠTA NAM VALJA ČINITI Pravi i istinit odgovor glasi da su zapadne sile bile duboko ušle u srpske stranke, srpske medije i među srpske poslovne ljude uoči proglašavanja nezavisnosti Kosovo. Neki političari, vlasnici medija i poslovni ljudi su se iz čistog oportunizma priklonili Evropskoj uniji, neki iz straha, neki zbog ucena, a neki vodeći intelektualci iz iskrene vere da je predaja Kosova i potpuno pozapadnjačenje Srbije u osnovi u nacionalnom interesu zemlje, odnosno da uprkos ogromnoj šteti i svim ucenama prijem u EU omogućava preko potrebnu modernizaciju Srbije. Stranke su tada preko noći menjale svoja najdublja uverenja, odricale se svojih dojučerašnjih programa i počele da slede umesto sopstvene politike politiku i interese zapadnih sila. U toj borbi Demokratska stranka Srbije je možda za sada usamljena, ali i dosledna sebi i svojoj državotvornoj politici.

Šta nam danas valja činiti sa ovim iskustvom koje imamo u odnosima sa Evropskom unijom? Jasno je danas da je Srpska napredna stranka definitivno propustila priliku da ispuni volju naroda i da napusti podaničku politiku prema Zapadu, koju je vodila prethodna vladajuća koalicija. Zapravo SNS želi da bude barjaktar i predvodnik zapadne politike u Srbije i otuda njihov pristanak na briselske sporazume, koje je Demokratska stranka kao izvorno zapadna opcija u Srbiji sprovodila ipak sa više oklevanja. Izvesno je da će SNS nastaviti sa ovakvom antidržavnom i protivustavnom politikom što vodi ka nečemu što bi mogao da bude potpuni državni i ekonomski slom Srbije.

Ono što je ipak u svemu ohrabrujuće jeste da je Evropska unija iz samih temelja uzdrmana i da ona ni izbliza nije sila kakva je bila 2008. godine. Nepoverenje u čudovišnog briselskog Levijatana raste među evropskim narodima kako Evropska unija sve više ugrožava sam demokratski ideal i političke i ekonomske slobode. I u svom najnovijem upozorenju, odnosno manifestu protiv EU, Vaclav Klaus optužuje Brisel da želi da od Evropske unije napravi „kotao naroda" kao što je bio Sovjetski Savez, da želi da uništi nacionalne države, a time i demokratiju u Evropi. Uostalom, najava da će Britanija raspisati referendum o izlasku iz Evropske unije, odluka Islanda da prekine pregovore sa Evropskom unijom, teška ekonomska kriza koja potresa Grčku i Španiju, govore nedvosmisleno o jednoj novoj realnosti koja je ozbiljno zahvatila Evropsku uniju.

Srbija mora da se sprema za novi početak koji će biti više nego težak kada definitivno kao zemlja udari glavom u zid i vidi da rešenje nije put u Evropsku uniju. Inače, zabludu da je Evropska unija naš pravi i neprikosnoveni cilj mogli bi skupo da platimo, kao što smo skupo i preskupo platili jugoslovensku i komunističku zabludu. Kao stari evropski narod i država ne bi smeli da se posle jugoslovenske i komunističke ideje i zablude i po treći put odreknemo Srbije, ovoga puta zarad članstva u Evropskoj uniji.

Imaćemo novu priliku i nju treba iskoristiti da Srbija proglašavajući političku neutralnost, odbaci po sebe u svakom pogledu ne samo štetan već i poguban put evropskih integracija. Politička neutralnost je ideja koja je primerena Srbiji, koja štiti i čuva njene državne, nacionalne i ekonomske interese. Politička neutralnost nam daje mogućnost da sarađujemo sa svima, a da istovremeno ne budemo ničiji podanik koji će slepo i neznaveno izvršavati tuđe naloge. Naravno, politička neutralnost nije ideja koja se može silom nametnuti Srbiji, već ona može biti usvojena samo ako je posle sveg ispiranja mozga, sve propagande i posle svih obmana prihvati sam narod. U ovom trenutku urušavanja državnih institucija, besmisleno ispraznog nadmetanja stranaka i skoro potpunog medijskog sunovrata, važno je ipak što većina građana Srbije, prema istraživanjima javnog mnjenja, ne vidi svoju budućnost a time i budućnost Srbije u Evropskoj uniji. Dakle većina građana veruje da Srbiji ima života, zapravo jedino ima života izvan Evropske unije.

Nedeljnik/Sajt DSS

 

 

среда, 18. септембар 2013.

DIJASPORA: Nismo roba za potkusurivanje!

 

Nismo roba za potkusurivanje!

Komentara 1

0

Inicijativa o osnivanju nacionalnog saveta privrednika dijaspore izazvala je buru negodovanja među delegatima Skupštine dijaspore i Srba u regionu. Oni Kancelariji za dijasporu prebacuju da ovim potezom izlazi iz zakonskih okvira i stvara paralelnu instituciju s obzirom na to da dijasporska skupština već ima Savet za privredno-ekonomsku saradnju Srbije i dijaspore.

 

U potrazi za bogatašima: Slavka Drašković

 

- Smatram da je ovo bacanje prašine u oči i još jedan u nizu loših poteza Kancelarije za dijasporu na čelu sa Slavkom Drašković. Imam utisak da ona i njeni saradnici, šetajući pojedine privrednike iz rasejanja od ministarstva do ministarstva, samo stvaraju privid da nešto rade u korist dijaspore i matice. Oni praktično na taj način nastoje da sačuvaju svoje pozicije u državnoj administraciji i velike plate.

 

S kojim pravom i za čije pare

Mirjana Lazić, delegat iz Velike Britanije, tražila je od predsednika Skupštine dijaspore i Srba u regionu odgovor na pitanje ko je oformio nacionalni savet privrednika dijaspore i u čije ime. Ona takođe pita kakva je uloga i ingerencija Kancelarije, budući da je za sprovođenje Zakona o dijaspori i Srbima u regionu nadležno Ministarstvo spoljnih poslova Srbije. Zanima je takođe i ko se to opet poigrava i sa nečijim vremenom, energijom i žicvcima i za čije pare?

 

- Jer, bogatašima poput Borisa Vukobrata na primer, nije potrebna ni Slavka Drašković ni Kancelarija za dijasporu da bi poslovali u Srbiji. Pre mislim da je obrnuto i da su veliki biznismeni iz rasejanja potrebni funkcionerima Kancelarije kao pokriće - kaže za "Vesti" Milisav Aleksić, biznismen iz Francuske i delegat dijasporskog parlamenta.
 

 

Samo čuvaju fotelje: Milisav Aleksić

On podseća da "srpsko rasejanje u globalu nije finansijski bogato", da se "na prste mogu izbrojati devizni multimilioneri milijarderi u rasejanju", te da su "među malobrojnim dijasporskim bogatašima retki oni koji se usuđuju da rizikuju i posluju u Srbiji gde caruje korupcija, politička i ekonomska nestabilnost".


Željko Vraneš iz Velike Britanije, u dopisu članovima Skupštine dijaspore kaže da je ogorčen "na ovo izdajničko delovanje ekipe u Vladi, i poslušne ekipe pratioca svih živih ministarstava koji sebe naziva Kancelarijom za saradnju sa Srbima izvan Srbije".
- Nisu delegati Skupštine dijaspore roba za potkusurivanje i pokriće rasprodaje drage nam Srbije - poručuje Vraneš.
 

 

Udarac sa leđa: Željko Vraneš

On kritikuje Kancelariju za dijasporu što osniva savete bez zasedanja dijasporske skupštine, ocenjujući da je reč o "podlom potezu iza leđa poštenih delegata".
Ljiljana Milović, delegat iz Argentine, u poruci Draganu Stanojeviću, predsedniku dijasporskog parlamenta, apeluje da se poštuje zakon. Pošto je znala koliko se dijasporski parlament (ne) uvažava u Srbiji, ona nije došla na letošnje zasedanje Skupštine dijaspore u Beograd, što bi je, kako navodi, koštalo 6.000 dolara.

 

Krivokuća: Dobrodošli svi koji hoće da pomognu

Vukman Krivokuća, pomoćnik direktora Kancelarije za dijasporu zadužen za privredno-ekonomsku saradnju sa rasejanjem kaže za "Vesti" da je osnivanje nacionalnog saveta privrednika dijaspore "inicijalna kapisla za formiranje dijasporskog pokreta za nacionalni i ekonomski spas Srbije".
 

 

Vukman Krivokuća i novinarka "Vesti" Radmila Lončar

- Naši uspešni poslovni ljudi u svetu su veoma značajan potencijal za Srbiju. Moja davnašnja ideja kao šefa Kancelarije za ekonomsku saradnju sa dijasporom, jeste da se ovaj savet proširi na sve zemlje gde žive naši uspešni biznismeni i da to na svetskom nivou preraste u pokret nacionalno-ekonomskog spasa Srbije.

 

- Mnoge poslovne ljude u dijaspori poznajem, znam njihovo mišljenje i mogućnosti i uveren sam da mogu da pruže neprocenjiv doprinos razvoju Srbije. Mnogi od njih imaju uzvišene ciljeve, troše svoje vreme i svoj novac da pomognu otadžbini - kaže Krivokuća za "Vesti".


Komentarišući optužbe da formiranjem nacionalnog saveta privrednika dijaspore, Kancelarija izlazi iz zakonskih okvira koji se tiču dijaspore i duplira poslove, Krivokuća kaže:


- Bitna je suština, a ne forma. Svako ima pravo na svoje mišljenje i svoj komentar, ali iz ovog što sam izneo potpuno je jasan naš cilj. Uglavnom te komentare ne daju članovi Ekonomskog saveta Skupštine dijaspore i Srba u regionu. Oni podržavaju ove naše težnje - ističe naš sagovornik i poručuje da su u pomenuti pokret dobrodošli ne samo članovi ekonomskog već i svih drugih saveta dijasporskog parlamenta, kao i svi dobronamerni ljudi koji su se poslovno dokazali u svetu.

http://www.vesti-online.com/Vesti/Srbija/345095/Nismo-roba-za-potkusur